U Kotoru je 1862. godine po projektu Marka Benzona sagrađen zatvor, a 1874. godine u zatvoru oformljena kapela Svetog Jovana Bogoslova. Ovaj je zatvor, kao i mnogi drugi u ta smutna vremena, iza svojih rešetaka držao i mnoge nevino, iz političkih i ideoloških razloga, utamničene. Nekadašnji zatvor je sada pusta zgrada, sa neizvjesnom sudbinom. O nekolicini mučenika za koje se zna da su tamnovali u kotorskom kazamatu (neki od njih tamo su čak i ubijeni) i o kapeli Svetog Jovana Bogoslova, za Radio Svetigoru govorio je blažene uspomene arhijerejski namjesnik bokokotorski protojerej–stavrofor Momčilo Krivokapić.

„Dobar je to bio običaj da u toj tmini tamnice i kazamata makar nešto zasija tim napaćenim dušama. Inače, zatvorenici su mogli jednom dnevno da izađu u malo zatvorsko dvorište i to je bilo sve što su od svježeg zraka mogli udahnuti ili sunčeve svjetlosti i toplote osjetiti. Dakle, ako je u tom zatvoru postojalo parče neba na zemlji onda je to bila crkva Sv. Jovana Bogoslova. Sigurno je da je jedina svijetla tačka bilo to što su pravoslavni vjernici imali kapelu Sv. Jovana Bogoslova, a rimokatolici kapelicu posvećenu Bogorodici, mislim da su je zvali Gospa od žalosti. Po određenom ritmu sveštenici su dolazili i služili Liturgije. Pošto je 1874. prva godina episkopstva vladike Gerasima Petranovića u Boki (tada je bila vaspostavljena Bokokotorska eparhija), a kako je on bio čovjek od velikog reda, ne sumnjam da je koristio svaki trenutak u kojem se po zatvorskom protokolu mogla služiti sveta služba Božija. Na žalost, nemamo pisane podatke koliko je to bilo često. U gradu je bilo više sveštenika i uvijek je bilo nekog ko bi mogao da odsluži Liturgiju u zatvorskoj kapeli. Nisam se bavio istraživanjem ko je sve od osnivanja zatvora prošao kroz taj kazamat, ali ono što znam, to je ko je sve u novije vrijeme tamo tamnovao“, kazivao. je otac Momo, koji je pola vijeka službovao Kotoru.

„Pred sam kraj Drugog svjetskog rata nabijeđen je jedan sveštenik iz Krtola, Mihajlo Barbić, da je prokazao izvjesne krtoljske komuniste i zbog toga je bio zatvoren. On naravno nije bio kriv, što se kasnije i dokazalo. Međutim on je tamo zatvoren i mučen, da bi na kraju jedne noći bio zaklan i bačen u septičku jamu. Kada je zatvor deaktiviran, ima tome više od 20 godina, ja sam bio na tom mjestu, tražio sam da otvorimo tu septičku jamu, da je očistimo i nađemo kosti mučenika prote Mihaila, ali rekli su mi da je to uzaludan posao jer je 60-ih godina prošloga vijeka to sve prečišćeno. Očigledno, on nije bio jedini koga su tamo bacili.“

Posebna priča su krajnje nehumani uslovi u kakvima su boravili osuđenici. Bilo je zatvorskih ćelija u kojima nije bilo ni kreveta već im je zatvorski kamen bio i jastuk i pokrivalo.

„Kakvi su uslovi u tom zatvoru bili, možemo samo da naslućujemo. Ja sam tamo bio u avgustu mjesecu i tada je naravno ugodno, ali možete zamisliti kako je to izgledalo zimi kada je u cijelom Kotoru hladno a ne u zatvorskoj ćeliji koja se ne grije“, komentariše otac Momo prelistavajući stare albume u potrazi za fotografijom prote Mihaila Barbića.

Episkop Arsenije Bradvarević, sa još sedmoricom sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske našao se 1954. godine na sudu zbog zavjere i rušenja narodnog režima u Crnoj Gori i antidržavne djelatnosti. Okružni sud na Cetinju osudio ga je na jedanaest i po godina robije. Osuđen je na osnovu izjava tri svjedoka.

U samici kotorskog kazamata Mitropolit je obolio od astme, pa mu je dopušteno da se liječi u Beogradu. Odatle se više nikada nije vratio u Crnu Goru. Komunističke vlasti su čak spriječile da 1960. godine preuzme dužnost mitropolita budimskog, na koju ga je postavio Sveti sinod SPC. Uz vladiku Arsenija, zbog „neprijateljske djelatnosti“, golgotu je prošao i prota Luka Vujaš. Pored njih, zatvorske kazne su odležala još tri sveštenika: Mihailo Gazivoda, Luka Poček i Marko Kusovac.

Ostala je zapamćena riječ tadašnjeg predsjednika Vlade Crne Gore Blaža Jovanovića – Arsenije ne samo što se neće vratiti u Crnu Goru kao Mitropolit nego, dok sam ja živ, neće je ni kao turista u avionu preletjeti.

O golgoti Mitropolita Arsenija u kotorskom zatvoru prota Momčilo govori sledeće: „Poslije prote Mihaila Barbića, u kotorskom zatvoru bio je utamničen Mitropolit crnogorsko-primorski Arsenije Bradvarević koji je u jednom montiranom procesu osuđen na jedanaest godina zatvora a u Kotoru je odležao četiri. Kažu, imao je samo jedan sako i pantalone na sebi. U ćeliji nije imao krevet, nego je ležao na golom kamenu. Sticajem okolnosti, pred samu njegovu smrt 1963. godine, sreo sam se sa njim u manastiru Vavedenje u Beogradu, gdje je on boravio, i prosto sam ugrabio priliku da uzmem blagoslov od njega. Rekao sam mu ko sam i čiji sam (moj otac je bio sveštenik), njemu je to u tom trenutku mnogo značilo i prilikom susreta mi je ispričao ponešto o kotorskom zatvoru. Rekao mi je da mu je tamo bilo najteže. Po njegovim riječima, jedino veće maltretiranje od kotorskog zatvora je doživio kada su ga vodili u manastir Ozren, bilo je Bogojavljenje. Tada su njegovi stražari, prelazeći preko jedne rečice (sticajem okolnosti ja znam i to mjesto jer sam dio djetinjstva tamo proveo), probili led na rijeci, i natjerali ga da zagazi u vodu. Tako polusmrznutoga, mokrih nogu, po ledu, vodili su ga pješke do manastira, koji je par kilometara udaljen od tog mjesta. On je obolio od teškog oblika reumatizma i drugih nekih bolesti koje je zadobio od tih teških uslova u zatvoru. Uprkos tome, Bog mu je dao dug život da bi posvjedočio živoga Boga. Upokojio se u Beogradu 1963. godine, u manastiru Vavedenje. Pored toga što je odležao jedanaest godina kazne, on je i nakon toga bio pod prismotrom, tako da smo svi mi koji smo imali prilike da ga sretnemo morali vrlo brzo sa njim da razgovaramo.“

Zarad prisjećanja na to smutno vrijeme i raspoloženje kakvo je prema Crkvi i sveštenstvu vladalo u tadašnjem komunističkom režimu, (posebno se osvrćući na Boku Kotorsku i Primorje) vrijedi iznijeti podatke koje je u svom magistarskom radu „Mitropolija crnogorsko-primorska u periodu 1941-1961“ zapisao istoričar Predrag Vukić.

„Na Cetinju je 30. i 31. oktobra 1947. godine održano Kulturno-prosvjetno savjetovanje pri Zemaljskom vijeću narodne omladine Crne Gore. Savjetovanju su prisustvovali predsjednici sreskih odbora narodne omladine i članovi sreskih sekretarijata koji odgovaraju za kulturno-prosvjetni rad. Prisutni su bili predstavnici glavnog odbora Narodnog fronta i Ministarstva prosvjete. Poslije referata o idejno-političkom vaspitanju razvila se diskusija u kojoj su uzeli učešća skokro svi prisutni. U zaključnoj riječi predsjednik Zemaljskog vijeća narodne omladine Crne Gore Radomir Komatina je između ostalog rekao: – Zadržao bih se sa nekoliko riječi i na pitanju vjerske nastave koja se kod nas sprovodi u barskom, kotorskom i hercegnovskom srezu. Iako je broj djece i omladine koja posjećuju ovu nastavu mali i mnogo se smanjio u odnosu na prošlu godinu, taj broj iznosi 1032 što nikako ne znači da reakcionarno sveštenstvo ne vrši svoj uticaj na omladinu. Radi toga naša organizacija mora nastojati pravilnim vaspitnim radom među omladinom da što prije isključi taj uticaj. U tom pogledu naročito treba da rade drugovi u kotorskom srezu gdje je uticaj najjači.

Na ovom savjetovanju referat o idejno-političkom radu u narodnoj omladini održao je Miladin Perović, član sekretarijata Zemaljskog vijeća narodne omladine Crne Gore koji je između ostalog rekao: – Jedno od najvažnijih i u isto vrijeme i najbolnijih pitanja je vaspitni rad u savezu pionira. Nedovoljna briga naših rukovodstava da se stalno aktiviziraju štabovi pionira kao i njihovo lično neučestvovanje u vaspitanju djece dovelo je do toga da su pioniri u većini slučajeva prepušteni sami sebi. Negdje jedino učiteljima, negdje ulici a u nekim srezovima zaglupljujućem uticaju popova. Tako npr. u izvjesnim mjestima kotorskog i hercegnovskog sreza i katolički i pravoslavni popovi svim silama nastoje bilo preko vjeronauke ili božijih propovjedi da što više djece otrgnu ispod vaspitnog uticaja naše organizacije, kako bi ih vaspitavali u duhu neprijateljskom prema našoj zemlji. Isto ovo pitanje smo raspravljali na jednom plenumu zemaljskog vijeća, tačno prije godinu dana ali se od tada stanje malo izmjenilo, jer popovi i neprijateljski elementi uporno rade koristeći sve mogućnosti za svoje razorno dejstvo a naša rukovodstva u većini slučajeva nemoćno stoje misleći da će sve to samo iščeznuti i da zbog toga ne treba udarati na živce popovima i onima koji iza njih stoje. Razvijati zabavno-vaspitni rad u pionirskoj organizaciji preko različitih oblika rada, otvarati pionirske domove u gradovima gdje zato ima i malo uslova, proučavati i paralisati zaglupljujući i negativni uticaj crkve, konzervativnih roditelja i ulice. To je zadatak kojim se moraju lično baviti ne samo sreski štabovi pionira već i naši omladinski rukovodioci.“

Kotorski zatvor je, dakle, bio jedno od mjesta gdje se pokušavao ubiti Bog u ljudima. Samo Gospodu je znano koliko patnje, bola, suza i krvi pamte sivi zidovi ovog zaboravljenog i oronulog zdanja. Neki od zatvorenika skončali su na nakom drugom mjestu a nekima se mjesto pokoja ne zna ni do dana današnjeg.

„Bog samo zna koliko je rodoljuba tamo bilo zatvoreno“, nastavlja priču otac Momo. „Ja samo znam da smo tamo negdje devedesetih, kada je već bilo dozvoljeno, izvršili ekshumaciju bar 20-tak onih koji su iz tog zatvora povedeni i strijeljani na proplanku Trojica (između Kotora i Lovćena). Inače, način na koji su ih izvodili iz kazamata, kao i način na koji su ih likvidirali, posebno su dramatične priče. Porodice su jako insistirale na tome da se ekshumacija izvrši. Sticajem okolnosti i ja sam učestvovao u svemu tome i sve sam ih sahranio. Radost rodbine kada se poniženi i brutalno ubijeni konačno pronađu, ravna je radosti pri rođenju, radosti pokoja i vaskrsenja. Ponekada smo morali od rodbine i sakrivati ponešto od onoga što bismo vidjeli. Po tragovima se mogao vidjeti način, pa i surovost s kojom su ubijani. Jednom se desilo da smo pošli da tražimo tri čovjeka, a na tom mjestu smo našli petoricu. Ljekar koji je bio sa nama, veoma cijenjen i svjetski priznat stručnjak, mogao je veoma brzo da procijeni najbitnije detalje, po kojima smo mi dalje istraživali. Tom prilikom je rekao: ’Ovo prvo tijelo sigurno ne pripada ni jednom od trojice koju tražimo. Ovo je skelet veoma mladog čovjeka i po mom utisku u trenutku zakopavanja još je bio živ.‘ Radilo se o Bošku Tropoviću, potomku Josifa Tropovića, Njegoševog učitelja. Kada smo ga i zvanično identifikovali, ja sam to javio porodici Tropović a oni su se radovali kao da smo Boška donijeli živoga”, prisjećao se otac Momo.

U vrijeme kada je suđeno mitropolitu Arseniju Bradvareviću na Cetinju, suđeno je i još nekim sveštenicima, među njima i proti Luki Vujašu, sekretaru Crkvenog suda.

„Prota Luka Vujaš je bio jedan divan sveštenik kojeg bih naročito istakao kao stradalnika među sveštenicima u tom procesu. On je odležao nekoliko godina u ovom zatvoru, i uslijed teške bolesti (potpuno je bio oduzet), izašao je iz zatvora i ostatak života proveo kod svoje ćerke i zeta. Koliko je u zatvoru bio maltretiran, toliko je u kući kod svoga zeta i ćerke dobio pažnje i ljubavi. Upokojio se u manastiru Podlastva u Grblju, jer ćerka i zet žive u Grblju, ali tih dana pred samu njegovu smrt desilo se da je ćerka slomila nogu i morali su ga prenijeti u manastir Podlastvu, gdje je ubrzo i skončao svoj ovozemaljski život. To je opet sve neka Božija pravda da se eto i prota Luka upokoji u domu Božijem, u svetinji grbaljskoj, manastiru Podlastvi. Prota Luka je sahranjen na groblju u svom selu Mirac. Nedavno smo služili Liturgiju u manastiru Podlastvi i vršili pomen na grobu prote Luke Vujaša“.

Kapela Sv. Jovana Bogoslova u kotorskom zatvoru bila je kap vode u nepreglednoj pustinji za sve zatočenike koji su tu kap vode tražili. Bila je hrana ranjenoj duši, korica hleba gladnima i napaćenima.

O značaju kapele i Svete službe Božije koja se služila u njoj, za sve one kojima je to bio jedini zrak sunca, otac Momo govori:

„Sveštenici su se dovijali na razne načine da se tim zatvorenicima, pogotovo onim u toku i poslije rata, na neki način nađu, da im makar malo olakšaju muku. Ljudi koji su radili u zatvoru, naravno nisu znali kako izgleda prosfora, kolika treba da bude i slično. Za vrijeme rata recimo, kotorski sveštenici su iz pekare za prosforu nosili najveći hljeb koji se mogao ispeći tada u rerni, da bi tim mučenicima, koji su bili gladni, kao naforu podijelili po parče hleba. Da mogu da zapamte ne samo po svetinji to da su prisustvovali Svetoj liturgiji, nego i po malo utoljenoj fizičkoj gladi. Bilo je časnih ljudi koji su imali hrabrosti i u vrijeme rata da nađu načina da se tim ljudima u zatvoru, najčešće rodoljubima, doturi hrana, da makar jednog dana u sedmici pojedu po kršteno parče hljeba.

Poslije rata kapela je demolirana i bojim se da niko od sveštenika koje smo pomenuli nije mogao da koristi kapelu tokom svog boravka u zatvoru, jer je već ’45. bila demolirana. Na tom mjestu je napravljena fiskulturna sala.“

U svetinju se ugrađuju kosti mučenika. Dok god se bude pamtilo i svjedočilo da je na ovome mjestu bila kapela, možda Bog da, da se i oni mučenici koji su postradali na ovome mjestu, zaraduju svome hramu.

„To mjesto je sveto, bez sumnje. Teško ćemo moći ikada više da obnovimo tamo kapelu jer raznih ideja ima šta da se radi sa tim zatvorom, on sada stoji prazan potpuno. Najmorbidnija ideja koju sam čuo jeste da se napravi nekakav luksuzni hotel. Ne mogu da zamislim ko bi poželio da boravi u kući u kojoj su se čuli samo jauci, i gdje Bog sami zna koliko je bilo mučenih, zaklanih i na smrt prebijenih“.

„Jednom prilikom, kada je mitropolit Amfilohije došao na otvaranje jednog kulturnog događaja na trgu ispred zatvora (naime, porodica Homen u svojoj kući svake godine na ljetnju Svetu Petku, 8. avgusta, priređuje izložbe razne vrste), ja sam mu rekao: ‘Eno tamo, nasuprot nas, robijali su mitropolit Arsenije, prota Luka Vujaš, i zaklan je prota Mihailo Barbić, i mnogi drugi rodoljubi.’ Kada se poslije obratio narodu, Mitropolit nije mogao a da to ne spomene u svom uvodnom slovu“.

Olivera Balaban