Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u Patrijaršijskoj kapeli u Beogradu, 20. maja 2009. godine

Hristos Voskrese!

Danas se sjećamo, draga braćo i sestre, onog velikog događaja koji se dogodio u svetom gradu Jerusalimu za vrijeme arhiepiskopa jerusalimskog, Patrijarha Kirila. Ovih dana je izašla i knjiga njegova, čuvene pouke koje je on izgovorio u vrijeme Velike četrdesetnice u svetom gradu Jerusalimu i, među tim njegovim poukama, izašlo je i njegovo pismo, prevedeno na srpski jezik, koje je on uputio tadašnjem vizantijskom caru Konstansu, gdje on opisuje taj događaj koji se dogodio u njegovo vrijeme. Dakle, on je živi očevidac, Sveti Kiril Jerusalimski, toga događaja da se pojavio zlatni krst kod groba Gospodnjega koji je obasjao čitavi grad Jerusalim do Maslinske gore, tamo gdje je Gospod posljednju noć proveo u molitvi za vrijeme Njegovog hvatanja i osuđivanja na raspeće. Veliki događaj koji je potresao ne samo hrišćane koji su tada živjeli, to je 4. vijek u Jerusalimu, nego i mnogi neznabošci i Jevreji bili su potreseni i ta pojava Časnoga krsta bila je povod da su mnogi primili vjeru hrišćansku.

A današnji dan je vezan i za dvanaest ravnoapostolnih učitelja Crkve Božije, koji su, po nadahnuću Božijem, a među njima je prvi bio Jovan, koji su otišli u Gruziju na poziv Božiji da propovjedaju Jevanđelje Hristovo. Prije njih bila je Ravnoapostolna Nina, koja je u Gruziji propovjedala Hrista. Tako su Gruzini među prvim hrišćanskim narodima, mi se malo hvalimo da smo postali za vrijeme Svetoga Save u punoći hrišćani, a Gruzini već u 4. vijeku prije nas, i Sveta Nina Ravnoapostolna, eno njen manastir, eno njene svete mošti koje se i danas čuvaju u Gruziji. Veliki Božiji narod, hrišćanski narod, stradalni narod Gruzini, koji su postradali strahovito, naročito u vrijeme turskoga ropstva. Još teže se to odrazilo na Gruzine negoli na nasDakle, tih dvanaest učitelja Crkve Božije, na poziv Božiji, oni su otišli da sveto djelo Hristove Crkve propovjedaju i utvrde u gruzijskom narodu, blagodareći tome taj narod je danas ostao hrišćanski narod. Veliki događaj i pokazatelj da Bog hoće spasenje svih ljudi i svih naroda, ne samo jednog naroda. Na prvom mjestu onog izabranog Božijeg naroda, iz koga se Gospod i rodio, pa onda redom Jelina, pa onda redom Rimljana, pa Sirijaca, Afrikanaca, pa Etiopljana… I onda redom, polako, svi narodi onoga vremena, do naših vremena, svaki na svoj način, prima vjeru, prima Jevanđelje sveto, ispovjeda Hrista kao Sina Božijeg, kao Spasitelja i Iskupitelja. I tako i danas, evo, u čitavom svijetu se propovjeda Hristovo Jevanđelje, na hiljade jezika je prevedena Sveta Božija riječ, Sveto otkrivenje Božije, naročito Novi zavjet. Nema dijalekta na zemlji na koji nije prevedeno Sveto pismo! Ima i drugih znamenitih knjiga i velikih pisaca, ali nijedna knjiga nije toliko uticala na ljude, na zemaljske narode i ne utiču kao što utiče Sveto pismo, Božija riječ i Otkrivenje Starog i Novog zavjeta, i danas se propovjeda na svim zemaljskim jezicima, na svim kontinentima.

Pa evo vidite, na Saboru ovdje sada, naši arhijereji koji su stigli iz Australije, iz Evrope, iz Amerike, iz Kanade, našu Crkvu je Gospod raširio. Ona je vijekovima bila ovdje na ovim našim prostorima, gdje su Sveti Sava i Sveti Simeon bili. Međutim, nekim Božijim putevima, kao što se događalo u prvoj Crkvi (kada su počeli da gone hrišćane u Jerusalimu, oni su se razbježali po Palestini i Samariji, stigli do Damaska, do Antiohije, pa onda redom), tako se i nama dogodilo! Zbog nevolja koje smo imali u toku 20. vijeka, mnogi naši su se razbježali po Evropi, naročito zbog nevolja Drugoga svjetskoga rata, pa i ovoga nesrećnoga rata, razbježali se pravoslavni Srbi na svih pet kontinenata: do Afrike, Južnoafričke Republike, do Australije, do Amerike, do Latinske Amerike, a zajedno sa njima i sveštenici naši, zajedno sa njima i episkopi, a nema Crkve bez episkopa, tamo gdje je episkop, tamo je Crkva Božija. Tamo gdje je episkop sa sveštenicima, sa đakonima i sa narodom koji služi Liturgiju, tu je jedna sveta, saborna i apostolska Crkva. I tako rasejani su pravoslavni Srbi, i ne samo pravoslavni Srbi, nego i pravoslavni Rusi. Velika i strašna nesreća ruskoga naroda, zbog revolucije razagnalo je pet miliona Rusa, poslije velikog raspeća ruskoga naroda. Ali kroz to raspeće i svjedočanstvo živoga Boga, pravoslavni Rusi su posvjedočili Hrista Gospoda i pravoslavnu vjeru širom svijeta, ostavili dubokog traga i ostavljaju u Francuskoj, Njemačkoj, Americi i u Latinskoj Americi, Australiji i svuda u svijetu!

Dakle, to raspeće Crkve Božije pravoslavne ruske, ono je urodilo vaskrsavanjem miliona duša širom svijeta. Tako Bog koristi i raspeća i iskušenja, njima provjerava ljude i narode, i onda narodi se još dublje vezuju za Gospoda i tako redom i drugi pravoslavni narodi. Pa se onda i mnogi koji su živjeli u tami, i u Africi, i u Aziji i po Americi, koji su bili na pogrešnom putu, oni su primili vjeru pravoslavnu. Danas imate pravoslavnih Francuza, Španaca, Amerikanaca, imate pravoslavnih Meksikanaca, Brazilijanaca, pravoslavnih Njemaca, pravoslavnih Kineza i Japanaca, imamo i Pravoslavnu japansku crkvu! Tamo je Sveti Nikolaj ravnoapostolni propovjedao Hrista u 19. vijeku. Imate pravoslavnih crnaca i episkopa. To je Crkva Božija, jer Gospod nije rekao idite i krstite samo jedan narod, nego i Svojim apostolima i svima nama govori: „Idite i krstite sve narode u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio.”

To znamenje Časnoga krsta, koje je opisao i zapisao Sveti Kiril Jerusalimski, je svjedočanstvo sile Božije nepobjedive i nepobjedivosti Crkve Božije. I naša pomjesna Crkva svjedočanstvo je te nepobjedivosti Crkve Božije. Šta je naša Crkva sve pretrpjela u 20. vijeku, koliko je episkopa ubijeno, koliko je sveštenika postradalo i u Prvom i Drugom svjetskom ratu, koliko je naroda poslije toga raspeto i postradalo!? I činilo nam se nema više spasa tome narodu. A vi vidite, narod se raširio po čitavom svijetu, stamen i stabilan i biće takav sve dokle bude vezan za Hrista Gospoda, za Crkvu Božiju kao stub i tvrđavu istine. To je njegova snaga, to je sila ovoga naroda i to je sila i snaga svih zemaljskih naroda.

I zato, mi danas proslavljamo to javljanje Časnoga krsta i proslavljamo i Svete gruzijske Crkve Božije, jer su oni i naši apostoli, kao što su oni koji su propovjedali Hrista kod nas i njihovi apostoli. Jedna je Crkva Božija i sa svima Svetima i u svim zemaljskim narodima, ona se javlja, posvjedočuje i otkriva svima i svjedok je istine Hristove i biće svjedok do kraja svijeta i vijeka, svjedok Hrista raspetoga i vaskrsloga i zato se mi pozdravljamo ovim divnim pozdravom: Hristos Vaskrse!

Transkript Danilo Balaban