Hirotonisao ga je Patrijarh srpski Pavle uz sasluženje Mitropolita Amfilohija i još dvanaest eparhijskih arhijereja.
Tom prilikom Vladika Joanikije je izgovorio pristupnu besjedu koju donosimo u cjelosti.
Vaša Svetosti,
Sveosvećeni Mitropoliti i Episkopi,
Časno sveštenstvo i monaštvo,
Draga braćo i sestre u Hristu,
Dozvolite, da u ovom sveštenom momentu, zablagodarim Gospodu Bogu, koji je na ovom današnjem sabranju pod načalstvom Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Pavla, naslednika svetog oca našeg Save, uz zasluženje Visokopreosvećenih Mitropolita i Preosvećenih Episkopa Srpske crkve, prizivanjem Duha Svetoga, moju nedostojnost učinio Episkopom Crkve Hristove.
Blagodarim Svetom arhijerejskom saboru Srpske pravoslavne crkve, koji je na ovogodišnjem redovnom zasijedanju jednoglasno odlučio da me izabere za vikarnog Episkopa budimljanskog, kako bih danas mogao primiti ovaj blagodatni dar ne samo za moju utjehu nego za utjehu Crkvi kojoj služimo.
Našem raspetom narodu, danas više nego ikad, treba od Boga dara i moći da ga ukrijepi silom svoga Časnog krsta i najsvetije vjere da bi prebrodio teškoće koje ga snalaze, a svoje hrišćansko ime i obraz očuvao.
Zahvalan sam Bogu što mi je dao da budem rođen i vaspitan u pobožnoj porodici mojih roditelja, pokojnog Save i ovdje prisutne majke Vidosave, među braćom i sestrama, gdje sam primio svoju ljubav, koja se u porodici može dobiti, i vaspitanju na Kosovskom zavjetu i „Gorskom vijencu“.
Blagodarim Gospodu što me je na prijelazu iz mladalačkog u odraslo doba života uputio mom duhovnom ocu, tada jeromonahu Amfilohiju, a sada Mitropolitu crnogorsko-primorskom, i mojim nastavnicima u Duhu Svetome, tada jeromonasima, a sada Preosvećenim Episkopima Atanasiju i Irineju. Uvjek sam, međutim, gledao svojim unutrašnjim okom u Njegovu Svetost Patrijarha srpskog G. Pavla, pa ću ovdje, sa radošću, da ponovim riječi jednog od velikih Mitropolita crnogorsko-primorskih, koji je rekao da od Patrijarha srpskog i njegovog svetog trona sija Božanska svjetlost i obasjava srpske zemlje. Vaistinu, i nas je danas obasjala svjetlost dolaskom i sveštenodejstvom Njegove Svetosti i otačastvenih srpskih Arhijereja.
Blagodarim braći, monasima Cetinjskog manastira, i svojoj duhovnoj braći koji su me, u svakoj mojoj teškoći ili slabosti, znali utješiti i na dobro uputiti. Blagodarim mom prethodniku na rektorskoj dužnosti, visokoprečasnom protoprezviteru Momčilu Krivokapiću i svim nastavnicima Cetinjske bogoslovije koji su me u svemu vrijednome podržali, a za moje loše postupke opominjali i ispravljali. Blagodarim i svim učenicima Cetinjske bogoslovije, koji su me sa ljubavlju poštovali i služili, a moje nedostatke i slabosti trpjeli, dok ne bih sam shvatio da sam radeći griješio.
Znam, Vaša Svetosti, da ste mi, predajući Pastirski žezal, dali, zapravo krst koji treba da nosim. Zato ne gledam u ovom momentu na svoje visoko mjesto i položaj, nego gledam na odgovornost koju danas primam sa strahom. No blagošću Božijom primam, i blagošću Božijom ću poslužiti Crkvi, najpre njenoj slavi i njenom jedinstvu, a poslije toga, radiću na unapređenju prosvete u duhovnom rasadniku Svetog Petra Cetinjskog — Cetinjskoj bogosloviji. Nastaviću da vršim svetu službu pripremanja novih poslanika na Njivi Gospodnjoj sa nadom da će iz ove škole izići dobri budući sveštenici, koji će duhovno obnoviti i utješiti naš stradajući srpski narod.
Našem vjernom i opet raspetom narodu želim da kažem da se ne uplaši srce njihovo i da u Gospodu i Crkvi svojoj prvo mir svoj nađe, da se u njoj liječi od grijeha i od svake nepravde, pa kada se sa Bogom izmiri, nadamo se da će dobiti svoj zemaljski mir koji nam je toliko potreban. A branitelje naše otadžbine, naših granica i našeg neba, podsećam na jevanđelsku zapovijest da niko veću ljubav nema od onog koji život svoj položi za bližnje svoje.
Oni koji su na putu da ovu zapovijest Božiju ispune, samo ako budu prihvatili sa vjerom i zavjetom da se ne čini nasilje nad nedužnim i nejakim, želim da, u ovom istorijskom momentu, slijede primjer svetog velikomučenika kneza Lazara i svetog oca našeg Petra Cetinjskog, koji su prvo vojevali duhovni rat i dobili ga, a onda i onaj istorijski, Božijom milošću i Božijom pomoći, izvojevali, obraz naroda sačuvali i primjer svima nama ostavili.
Služeći Gospodu, za dar koji sam danas primio, gledajući na svoje spasenje, kroz službu spasenja mojih bližnjih i svih onih za koje će me Gospod pitati na Strašnom sudu, želim svom dušom da moja radost ne bude u tome da se samo svojim arhijerejskim dostojanstvom ponosim, nego da se radujem, slušajući glas Gospodnji i da se još više radujem tome i da se slovesno duhovno stado, narod Božiji, raduje i oduševi njime, da ga uvjek sluša i proslavlja Jedinosuštnu, Nerazdjeljivu i Životvornu Trojicu, Oca i Sina i Svetoga Duha.
Blagoslovite, Vaša Svetosti, i mene i moju buduću službu i sav ovdje prisutni narod, koji se u vjeri i ljubavi sabrao i molitveno sadejstvovao u mojoj hirotoniji, pjevajući „Aksios“.
Svima hvala, Bogu živome i svoj Crkvi Božijoj. Amin.
.png)
