U treću nedjelju Velikog posta – Krstopoklonu, u pravoslavnim hramovima iznosi se Časni krst na sredinu hrama, kako bi mu se vjernici poklonili i cjelivali ga. Ovaj čin ima dubok duhovni značaj, jer se dešava upravo na sredini posta kao znak utjehe i ohrabrenja za sve koji prolaze velikoposni podvig.

Protojerej Slobodan Lukić je u razgovoru za Radio „Svetigora“ pojasnio da, iako se sam čin iznošenja krsta vrši u nedjelju, priprema za ovaj događaj počinje već početkom sedmice. On je podsjetio da je u velikoposnom periodu važno osvrnuti se i na praznike koji su prethodili, kao i na duhovne poruke koje oni nose.

„Uvijek je lijepo sagledati ono što je bilo iza nas, dakle šta smo proslavili, a to je Nedjelja pravoslavlja. Proslavili smo pobjedu pravoslavne vjere nad jeresima, pobjedu poštovanja ikona i velikog podvižnika Crkve Hristove, Svetog Grigorija Palamu i njegovo djelo. Nakon toga nastavljamo svoj velikoposni put, stremeći danu kada se iznosi Časni krst. Taj krst stoji u centru hrama, na sredini Velikog posta, a svi dani koji dolaze nakon te nedjelje obilježeni su poštovanjem Časnog i Životvornog krsta“, istakao je paroh budvanski.

On je pojasnio da iznošenje krsta na sredini posta ima duboku simboliku i duhovni smisao.

„Krst jeste utjeha svima koji poste i ukazuje da na kraju našeg velikoposnog puta, kao i na kraju svakog krsnog putešestvija, čeka Vaskrsenje Hristovo za koje se pripremamo. On nas podsjeća i da je potrebno prihvatiti krst u sopstvenom životu, jer bez stradanja i bez nošenja krsta nema ni vaskrsenja. To je suština naše hrišćanske teologije. Upravo zato Crkva iznosi krst na sredinu posta — da vjernici ne bi malaksali u svom podvigu, već da bi u njemu našli snagu i utjehu.“

Govoreći o postu, naglasio je da post ne treba shvatiti samo kao promjenu načina ishrane, već kao dublju duhovnu promjenu. Podsjetio je i na riječi blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija da je post „promjena filosofije života“.

„Potrebno je da se zapitamo da li smo tokom Velikog posta nešto zaista promijenili u svom pogledu na život ili smo post sveli samo na promjenu režima ishrane. Tjelesni post jeste važan, ali on treba da nas podstakne da obratimo pažnju na svoje unutrašnje duhovno stanje. Da li smo postali drugačiji, da li bolje razumijemo sebe i svijet oko sebe, da li smo kadri da prepoznamo probleme koji nas muče i da ih jasnije sagledamo. Upravo to bi trebalo da budu pravi plodovi posta – promjena naših misli i rasuđivanja, i to na bolje.“

Govoreći o pravilnom shvatanju posta, otac Slobodan je ukazao da u žitijima svetih nalazimo brojne primjere koliko je Veliki post bio ozbiljno shvatan kao vrijeme duhovnog preobražaja. U pojedinim monaškim zajednicama monasi su početkom posta odlazili u pustinju, gdje su sedam sedmica provodili u molitvi i podvigu.

„Ponekad bi ponijeli tek malo hljeba i vode i tako provodili čitav period posta u samoći. Na kraju, u Strasnoj sedmici, sabirali bi se ponovo i zajedno proslavljali Pashu. Neki se sa tog puta nisu ni vraćali, jer su u podvigu klonuli tjelesno. Ali oni koji su se vraćali dolazili su istinski preobraženi i mogli su na pravi način da učestvuju u proslavi pobjede života i nove tvorevine.“

On je poručio da Veliki post treba shvatiti kao priliku za duhovno presazdavanje čovjeka.

„Veliki post nije samo period uzdržanja, već prilika da dozvolimo da njegova blagodat, koja je velika, djeluje na nas. Ako mu pristupimo smireno, sa pažnjom i vedrim duhom, on može otvoriti naš duhovni vid i pomoći nam da drugačije sagledamo i svijet oko sebe i svijet u nama. Tada ćemo zaista moći da kažemo da smo tokom posta promijenili svoju filosofiju života“, zaključio je protojerej Slobodan Lukić.

Krstopoklona nedjelja, koja se obilježava na sredini Velikog posta, podsjeća nas da put velikoposnog podviga i duhovnog preobražaja vodi ka radosti Hristovog Vaskrsenja.

O. B.