Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u Crkvi Sv. Jovana Bogoslova u Morinju, 21. avgusta 2010. godine

Osveštasmo, draga braćo i sestre, ovaj obnovljeni hram Svetoga Jovana Bogoslova, voljenoga učenika Hristovoga, četvrtoga Jevanđeliste. Sveti Jovan Bogoslov, za razliku od druga tri Jevanđelista, ne opisuje samo život Hristov, ono što se događalo sa Njim dok je hodio ovdje na zemlji, ne zapisuje samo one događaje, zbivanja i čudesa i ne zapisuje samo one Njegove riječi koje je izgovorio. Svojstvo njegovog Jevanđelja se sastoji u tome da on sagleda onu dublju tajnu Hristove ličnosti. Ako ostala trojica Jevanđelista, a i on, djelimično govore o događajima Hristovog života i o Njegovom rođenju, Bogojavljenju, Preobraženju, o raspeću, vaskrsenju i vaznesenju i sve ono što se dogodilo sa Njim i kroz Njega, on nam otkriva odmah na početku svoga Jevanđelja onu dublju tajnu koja se skriva u onim djelima Njegovim, koja je činio hodeći među nama. Svima nam je poznato da njegovo Jevanđelje počinje riječima: „U početku bješe Logos i Logos bješe u Bogu i Bog bješe Logos.“

Logos je riječ jelinska koja je teško prevodiva. Mi je prevodimo od vremena Svete braće Kirila i Metodija sa riječju „Slovo“ – „U početku bješe Slovo“. U novije vrijeme prevodimo kao: „U početku bješe Riječ“. Međutim, i jedan i drugi izraz srpskog i slovenskog i bilo kog drugog jezika nije sposoban da smjesti u sebe sav sadržaj ovog izraza kojeg upotrebljava Sveti Jovan Bogoslov, logos. Jer logos znači i slovo, i riječ, i smisao, i razum, i mudrost i mnoga druga značenja se koriste u toj riječi koju je Sveti Jovan upotrijebio koristeći izraze drevne helenske mudrosti da bi, Bogom nadahnut, ukazao na onu vječnu tajnu Hristove ličnosti i ukazao nam na tajnu Njega kao jedinorodnoga Sina Božijega, na tajnu Njega vječno rođenoga od Boga Oca, koji je, kada je došla punoća vremena, došao poslan od Boga Oca u ovaj svijet da „svaki koji u Njega vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni“. Tajnu Hristovog božanstva otkriva nam i javlja Sveti Jovan Bogoslov. Nije slučajno na Tajnoj večeri, kao što je zapisano, jedino Jovan Bogoslov naslonio svoju glavu na grudi Hristove, kada je pitao: „Ko je to, Gospode, ko će Te izdati?“ Naslonivši glavu Njegovu na grudi Hristove, sila Hristova je dotakla Njegov um, preobrazila i promjenila njegov um i njegovo srce. Vječna božanska mudrost se kroz njega projavila, on je sa grudi Hristovih to saznanje duboko, koje teško dopire do ljudskoga uma, on je pocrpio to znanje, tu mudrost i tu istinu.

Zato on tako i piše o Njemu: i kao o savršenom Bogu, jedinorodnom Sinu Božijem, drugom licu Presvete Trojice, i o Njemu kao savršenom čovjeku. Jer on zapisuje one znamenite riječi da „Logos postade tijelo i useli se u nas, pun blagodati i istine“. Dakle, taj vječni Logos Božiji, vječno Slovo Božije, vječna mudrost Božija, vječni Sin Božiji jedinorodni, rođenjem od Presvete Djeve, primio je ljudsku prirodu i postao jedan od nas. On se, kao vječni Bog, uselio u nas, uselio se pun blagodati božanske i pun istine, otkrivši nam kroz to useljavanje u nama da je On Put, Istina i Život. Dakle, jedino Njim hodimo ka istini. Jedini put kojim se može hoditi, a da se ne zaluta na ovoj zemlji, jeste upravo On – Njegova nauka, Njegovo otkrivenje, Njegovo javljanje. On nije samo put kojim se hodi, nego On je i istina, jer niko prije Njega se nije usudio da kaže: „Ja sam Put, Istina i Život“. Onaj koji daruje ne samo prolazni, nego i vječni život, Svojim dolaskom u ovaj svijet. Zato Sveti jevanđelist ne samo što Njega naziva Logosom, koji je u Bogu i koji je Bog, nego pridodaje i one svete riječi da je „kroz Njega sve postalo što je postalo i ništa ne postoji bez Njega”.

On koji je u vječnosti u Bogu Ocu, On je Onaj kojim Otac, kao rječju Svojom, stvara svijet i tvorevinu Svoju. Zato se i čita u prvoj glavi Knjige postanja: „Reče Bog i bi! I razdvoji Bog, Svojom Rječju, nebo od zemlju i svjetlost od tame. I reče Bog da raste bilje.“ I tom Svojom Rječju je Bog stvorio sve i sva. I na kraju reče Bog: „Da stvorimo čovjeka po slici i po prilici Svojoj“. I ta Riječ Njegova je upravo Logos, drugo lice Presvete Trojice, kojim stvara sve i sva, a posebno čovjeka. Tako da je od samog početka, nastanka svijeta, Bog prisutan u tvorevini Svojoj, ali najprisutniji od Svete Trojice je u pravo Logos Božiji, Riječ Božija, kojom je sve stvoreno. Kako kaže nedavno kanonizovani otac naš Justin Ćelijski: „Sve je slovesno i ispunjeno mudrošću neizrecivom. Sve, od najmanjega stvorenja do najvećega, poseduje tu mudrost i taj božanski pečat Logosa Božijeg, Slova Božijeg i vječne Riječi Božije“. Ako je On put, onda nije čudo što se u Djelima apostolskim Crkva Hristova naziva putem. Pa se kaže da su Jevreji toga vremena gonili ne samo Hrista, nego su gonili put Njegov, one koji su hodili Njegovim putem i Njime kao jedinim spasonosnim putem.

To je prvo što treba znati o Svetom Jovanu Bogoslovu. Prva velika i neizreciva istina koju nam on javlja i posvjedočuje u svom Jevanđelju i svojim životom. A druga velika istina, koju takođe on posvjedočuje, upravo zato što je iscrpio znanje i mudrost sa grudi Hristovih, je istina o Presvetoj Trojici. Sin, koji govori za Sebe: „Ja i Otac smo jedno“. I u isto vrijeme obraća se Njemu, prije Svoga stradanja: „Molim ti se, Oče, da ovi koje si meni dao da budu jedno, kao što sam ja u Tebi i kao što si Ti u meni, neka tako i ovi koje si mi dao budu i jedno i zajedno, ne samo u vremenu, nego i u vječnosti“. Dakle, jedinstvo Oca, i Sina je temelj i osnova jedinstva Božije tvorevine i jedinstva ljudskoga roda. Naročito jedinstva onih koji su Božiji, koji su Hristovi, koji su u Njegovo ime kršteni i miropomazani Duhom Svetim. Ne samo što nam i On svjedoči tu veliku i svetu tajnu istovjetnosti Svoje sa Bogom i Ocem Svojim i našim, nego nam ukazuje i na drugu tajnu, tajnu Duha Svetoga, rekavši: „Neću vas ostaviti same, nego ću vam poslati Duha Utješitelja, koji će vas uvesti u svaku istinu. Sve što sam vam govorio i ono što vam nijesam govorio, sve će vam to govoriti Duh Sveti, treće lice Svete Trojice“ – kao što se i dogodilo na Trojčindan, kada se otkrila punoća istine o Bogu, u Trojici postojećem i proslavljanom, Ocu, i Sinu i Duhu Svetome.

Vezano za tu veliku i svetu istinu, na kojoj počiva naš život i sudbina ovoga svijeta i koja je utkana u sveukupnu Božiju tvorevinu, vidljivu i nevidljivu, Sveti Jovan nam otkriva još jednu veliku i svetu istinu. On je prvi y ljudskoj istoriji koji je zapisao riječi: „Bog je ljubav. I ko u ljubavi obitava, u Bogu obitava.“ Niko nikada prije njega nije Boga nazvao „ljubavlju“. O Bogu se govorilo kao o Pravdi, kao o Istini, kao o Tvorcu, kao Svedržitelju, ali niko nikada nije zapisao riječi koje je zapisao Sveti Jovan Blagoslov. On ih je mogao zapisati upravo zato što se dotakla uma njegovoga i srca ta velika i sveta tajna Oca, i Sina i Duha Svetoga, Boga kao ljubavi. Ljubav, koja je Otac i kojom On ljubi Sina, neizrecivo. Ljubav, koja jeste Sin i kojom On ljubi Oca i Duha Svetoga, neizrecivo. Ljubav, koja jeste Duh Sveti i sveza ljubavi, kako Ga nazivaju Sveti oci Crkve Božije, kojom On ljubi Oca i od koga ishodi Sina jedinorodnoga. Samo Bog, koji je Sveta Trojica, može biti nazvan ljubavlju, kao što je govorio jedan mudri episkop naš Danilo Budimski. Govorio je: „Mi se klanjamo Bogu ljubavi, koji je zajednica od vječnosti: Otac, i Sin i Duh Sveti. Naš Bog nije Bog samotnjak’“.

Ljubav nije nešto što je svojstveno samo ljudima kao stvorenim bićima, nego je sami Bog ljubav, pa zato ljubav i postoji kao pravilo i zakon jedinstva sveukupne tvorevine i osnovno pravilo ljudskog življenja ovdje na zemlji. Jer čovjek, kada je stvoren, stvoren je po slici i prilici Božijoj. Dakle, ono što jeste Bog po sili Svojoj, po prirodi Svojoj, to postaje čovjek Njegovom stvaralačkom silom, ali ne po prirodi, naravno, nego po blagodati, čovjek postaje slika Njegova. I kao što je Bog Sveta Trojica, tako je i ljudska priroda trojična: ljudsko tijelo, ljudska duša i ljudski um; ocjećanje, volja i razum. Sve su to trojičnosti koje je Bog ugradio u ljudsku prirodu, upravo zato što je On Sveta Trojica, pa se ta trojičnost odražava na čovjeku i na sveukupnoj tvorevini Božijoj. Zato kaže vladika Danilo: Mi se klanjamo Bogu koji je ljubav, koji je trojičan, koji je vječna zajednica, a ne Bogu samotnjaku.

Prilikom Hristovog raspeća Bog je otkriven kao samožrtvena ljubav, kao Onaj koji žrtvuje i prinosi Sebe za život svijeta. Što je veća ljubav, to je veća spremnost na žrtvu. Što je manja ljubav, to je manja spremnost na žrtvu. Zato što je Božija ljubav neizreciva, tako je i spremnost na žrtvovanje Sebe i darivanje Sebe svakom čovjeku i stvorenju toliko neizreciva kod Boga. Zato je i priziv nama ljudima na zemlji da se, na hristoliki način, odnosimo i prema Bogu, i prema tvorevini Božijoj i jedni prema drugima. Ima onih koji po svojoj nezrelosti duhovnoj i primitivizmu, ne mogu shvatiti ovu veliku i neizrecivu tajnu. Ne mogu je shvatiti jer su opterećeni zemaljskim poimanjem stvari, zemaljskim poimanjem rađanja, pa ne mogu da shvate i da prihvate da rođenje Sina Božijeg nije kao rođenje ljudsko na zemlji, nego je neizrecivo, kao i ishođenje Duha Svetoga. A mi upotrebljavamo taj izraz, naučeni od Hrista, od Crkve Božije naučeni o rođenju Hristovom, da bi na osnovu te najsvetije tajne u našem zemnom životu mogli sebi da dočaramo tu veliku i svetu istinu rođenja Sina Božijeg na nebesima, od Boga Oca. Nije Njegovo rođenje kao naše rođenje, to je unutarnja, duhovna, nadduhovna, neizreciva tajna, na koju mi samo primjenjujemo kategorije našega zemaljskoga življenja i mišljenja, nikada ne dajući tim kategorijama apsolutni smisao i apsolutni značaj. Jer, ma koliko primjenjivali naše zemaljske kategorije na Boga, sve više i više se velika i sveta božanska tajna udaljuje od nas. Ali mi ne možemo drugačije nego tako da se približimo Bogu, koristeći ono čime živimo, način na koji se rađamo i postojimo, da bi time mogli sebi dočarati, približiti se toj velikoj Božijoj tajni i da bi mogli otkriti svoju srodnost sa živim Bogom, sa Ocem, Sinom i Duhom Svetim, sa Bogom ljubavi. Dakle, i ta istina o Bogu kao ljubavi je ono što svjedoči Sveti Jovan i u svom Jevanđelju i u svojim poslanicama i u svom životu.

Postoji predanje kako je jedan od najmilijih učenika Svetoga Jovana Bogoslova, u jednom trenutku, kao što sa ljudima biva, postao najopakiji razbojnik po Maloj Aziji. Ubijao je, sa svojom četom, ljude, idući od mjesta do mjesta, od brda do brda, od planine do planine. A starac Jovan, koji je doživio preko stotinu godina, kaže predanje, krenuo je za njim i gdje god je čuo da se on pojavio i neko zlo napravio, stigao je Sveti Jovan za njim. I na kraju je uspio da ga srete, da ga pronađe. I pronašavši ga, počeo je da ljubi njegove krvave ruke, krvlju obagrene ruke. I kada je ovaj vidio tu neizrecivu ljubav svoga duhovnog oca, Jovana Bogoslova, on je kleknuo i pao pred njega, zaridao do nebesa i tražio i od njega i od Boga oproštaj za sve zločine koje je počinio i ponovo se vratio i postao njegov učenik. I moguće je da je to bio onaj Prohor koji je bio pored njega u pećini Otkrivenja, gdje je Sveti Jovan primio neizrecive tajne ne samo o onome što je bilo i o Bogu, ko je i kakav je, nego i onome što će biti, o čemu svjedoči Otrkivenje Jovanovo, poslednja knjiga u Svetome pismu.

U njoj se govori o Strašnome sudu, o zbivanjima koja će doći, o nebeskom Jerusalimu i carstvu nebeskom i o svemu onome što je Bog predvidio i dopustio da se događa u istoriji ovoga svijeta i vijeka, u istoriji čovjeka. Dakle, u pećini Jovanovoj, koja i danas postoji na ostrvu Patmosu, tu je on primio, već kao starac, od Boga to Otkrivenje velikih i svetih tajni koje će doći. I danas se vidi kako je stijena raspukla, tamo gdje se Duh Sveti i sila Božija otkrila, i javila i obasjala um i dušu Svetoga Jovana Bogoslova. Pa kada neko ide od vas u Jeladu, obavezno da ode i na Patmos. Tamo je veliki Manastir Svetog Jovana Bogoslova, koji danas slavi za praznik Svetoga Jovana Bogoslova, a tamo je i ta pećina Jovanova, gdje je Bog udostojio Jovana više nego bilo koje ljudsko biće ovdje na zemlji, otkrivši mu tajne o Bogu, ko je On i kakav je i otkrivši tajne o kraju svijeta i vijeka. Sagledao Ga je, dakle, Sveti Jovan kao Alfu i Omegu, kao Početak i Kraj, kao Prvoga i Poslednjega, kao Tvorca svega i Onoga ka kome hrli sveukupna Božija tvorevina, da bi uzrasla u mjeru rasta visine Njegove, u mjeru rasta vječnoga Logosa Božijeg, Hrista Boga našega.

Eto, dakle, kome su vaši preci podigli ovaj sveti hram, kome ste vi obnovili ovaj sveti hram. I nijeste mogli izabrati divnijega svetitelja. Poslije Gospoda i Njegove majke, najdivniji svetitelj je Sveti Jovan Krstitelj, a onda Sveti Jovan Bogoslov. Nema premca Gospodu, Majci Božijoj, Jovanu Krstitelju i Svetome Jovanu Bogoslovu.

Neka bi Gospod i nas umudrio i otkrio nam tu veliku i svetu istinu o Božijoj ljubavi, ljubavi kojom nas Bog grli i istinu o našem smislu, da bi i mi hodili putem koji vodi u život vječni, da bi hodili putem koji vodi istini i koji daruje život vječni, u vijekove vijekova. Amin.

Transkript Danilo Balaban