U svojoj arhipastirskoj besjedi Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije se osvrnuo na odluke Sedmog vaseljenskog sabora, održanog 787. godine u Nikeji, koji je, iako je to i ranije bila praksa, potvrdio i istakao značaj svetih ikona i ukrašavanja hramova. Koliko je to značajno za nas hrišćane, potkrijepio je činjenicom da su naši preci, u davnini, smatrali da hram nije završen dokle se ne freskopiše, bez obzira što je bio u građevinskom smislu završen, osveštan i što se po ustaljenoj praksi u njemu služilo. Naveo je primjere naših hramova koji su freskopisani pošto su završeni i osvećeni.

„Tako je Studenicu sagradio Sveti Simeon Nemanja, a freskopisao je tek Sveti Sava. Visoke Dečane podigao je Sveti kralj Stefan Dečanski a freskopisani su tek u vrijeme cara Dušana. Manastir Piva je freskopisan tek nekih 20 ili 30 godina poslije osvećenja. Dakle, smatrali su i u vrijeme slobode, ali i u najteža vremena, kao što je bilo vrijeme podizanja manastira Pive, teškoga turskoga ropstva, da hram nije završen dokle se ne freskopiše. A kada bi propao živopis negdje, gledali su naši preci na svaki mogući način, odvajajući od svojih usta, da i u najtežim vremenima opet vrate ljepotu hramu Božijem“, besjedio je Vladika i u prilog tome naveo primjer manastira Morača, gdje je malo ostalo fresaka iz doba Nemanjića, koji jeu vrijeme Svetoga Vasilija Ostroškog onako lijepo ukrašen.

Takođe i Crkva Časnoga krsta u Ostrogu, koju su ostroški kaluđeri sagradili, živopisana je u vrijeme Svetoga Vasilija. Iako je pećinska crkva i ona je morala da bude ukrašena, sve skromno, možemo reći i siromašno, ali njen živopis je bogat i dostiže na pojedinim mjestima ljepotu nemanjičkih hramova. U nastavku je Mitropolit istakao da iz toga proizilazi ta težnja i borba da se svaki hram freskopiše, naglasivši da država zanemaruje to predanje, navodeći da ne može jer su to kulturno-istorijski spomenici.

„Svaka država bi trebala da ispoštuje svoju tradiciju, predanje, svoju istoriju. Da vidimo kako je to bilo u istoriji. Šta bi bilo od mnogih naših svetinja da nijesu obnavljane, da nisu iznova živopisane, da nije čuvan stari živopis. I sve što je bilo staro sačuvalo se, ono što je propalo, a propada sve što je na zemlji, slava Bogu, iznova se freskopisalo“, kazao je Arhiepiskop cetinjski.

Po njegovim riječima mi smo danas u duhovnom i u kulturnom pogledu, mnogo iza Otaca Sedmog vaseljenskog sabora.

„Oni su mnogo ispred nas iako su živjeli nekada davno, ali su u duhovno i kulturnom pogledu mnogo ispred nas i treba da se poučimo iz našeg predanja, iz naše tradicije i istorije, da vidimo kako je to bilo. Da se poučimo pa tek onda da pričamo.Mi uvažavamo zakone, ima dosta toga izuzetno značajnog, važnog, što stoji i u današnjem zakonima, ali država ako ima suverenitet treba i da donosi zakone u skladu sa svojom tradicijom, sa onim najboljim što je u njenoj tradiciji. Ne da zanemaruje svoju tradiciju i svoju istoriju, pamćenje“, istakao je Mitropolit crnogorsko-primorski, dodavši da jedino ako smo ukorijenjeni u svojoj tradiciji, kada to poštuemo, znamo ko smo i niko ne može da nas ponižava i radi šta hoće.

Čestitajući ovaj veliki praznik Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je zaključio: „Srećan ovaj divan, veličanstven praznik! Prosto ne može se sve reći o tome koliko je značajan ovaj praznik, ali da znate ljepota naših hramova direktno je vezana za odluke Sedmog vaseljenskog sabora i otaca koji su ih donijeli u teškim vremenima ikonoborstva. Nije to baš bilo lako, mnogo je ljudi koji su stradali braneći to drevno hrišćansko predanje. Na zdravlje i spasenje, na mnoga ljeta!“

Preosvećeni Episkop dioklijski g. Pajsije u svojoj besjedi je govorio o odnosu čovjeka prema Bogu, naglašavajući da su, shodno slobodi koju je Bog dao čovjeku, sva djela ljudska pokretana različitim ciljevima i uzrocima:

„Za Boga važi nešto potpuno suprotno. Svaka Njegova ideja i svako djelo pokretano je ljubavlju i čistom i neuprljanom istinom. Zbog toga vrlo često i taj odnos čovjekov prema Bogu je promjenljiv, nekada se čovjek obraća Bogu iz koristoljublja, a nekada iz blagodarnosti. Nekada se čovjek obraća Bogu licemjerno, a nekada iskreno i sa ljubavlju. A Bog uvijek, kakav god da je taj odnos čovjekov prema Njemu, Njegov lični odnos prema čovjeku biva uvijek nepromjenljiv, uvijek čovjekoljubiv, i kada čovjek griješi onda je on naročito začinjen i milošću i snishodljivošću.“

Po njegovim riječima odnos Božiji prema čovjeku počinje direktno i neposredno, Adam i Eva, prvi stvoreni ljudi su Boga u Raju gledali kao što su gledali jedno drugo, i razgovarali sa Njim, a onda kasnije, kada su učinili prvi grijeh,taj odnos je na neki način poremećen. Od onoga trenutka kada su Adam i Eva, zbog učinjenog grijeha, pokušali da se sakriju od lica Božijeg, Bog je promijenio nešto u svom načinu odnosa prema čovjeku:

„I dalje je on bio čovjekoljubiv, ali je Bog odlučio da primjeni određenu pedagogiju, ne kaznu već određenu pedagogiju, kako bi se čovjek ispravio. Od toga trenutka čovjeku više nije bilo dozvoljeno da vidi lice Božije. I kao što svjedoče starozavjetni proroci, čovjeku nije bilo dozvoljeno vidjeti lice Božije i ostati živ. I taj odnos kroz cijeli Zavjet vidi se da je apsolutno posredan. Bog se javlja Mojsiju u neopaljivoj kupini, u stubu od oblaka je iznad skinije, zatim vodi izabrani Božiji narod u vidu plamenog stuba, svoje prisustvo svjedoči tako što daje vodu iz kamena, što daje hranu (manu) sa neba… “

Naveo je da je jedan od najboljih primjera kako se Bog javlja čovjeku, da može da ga vidi i čuje i opipa, ali opet da prevazilazi zakon prirode ili, kako bismo savremeno rekli, zakone fizike, kao što se Bog javio na gori Horivu proroku Iliji, gdje se kaže da je prije Božjeg javljanja, bio jak i olujan vjetar, pa zemljotres, pa oganj:

„On se ipak čovjeku javlja u onome laganom povjetarcu – što će reći da Bog uvijek traži onu mjeru čovjekovu da mu se javi. Da čovjek prilikom javljanja Božijeg može i da mu se približi i da ga dotakne i da ga osjeti. I sav taj posredni odnos traje do javljanja Sina Božijeg, do ovaploćenja Drugog lica Svete Trojice od Prečiste Djeve Marije, kada opet taj odnos Boga i čovjeka postaje neposredan.“

Pojasnio je da zbog toga nije ni nelogično što se u Starom zavjetu strogo zabranjuje slikanje lika Božijeg, jer prosto čovjek više nije bio u prilici ni da vidi, ni da spozna lice Božije, ali onoga trenutka kada opet taj odnos postaje neposredan, kada lice Gospoda Isusa Hrista biva opet vidljivo i dozvoljeno da ga ljudske oči vide i osjete, onda su Sveti oci ustanovili da se taj lik Božiji može i slikati. A prvi naslikani lik jeste onaj nerukotvoreni obraz Gospoda našeg Isusa Hrista koji se pojavio na platnu u koje je bio zavijen prilikom Njegovog pogreba.

„I tako su Sveti oci ustanovili da se lik Božiji i lik svetitelja Božijih, svih onih koji su se udostojili Carstva nebeskog, da se mogu slikati na ikonama i freskama, i na taj način se nisu hrišćani klanjali drvetu, zlatu ili srebru i bilo kojem materijalu od kojeg su ikone bile napravljene, već su se klanjali Onome koji je na njima izobražen.“

Podsjetivši da su ikone projavljivale svoju čudesnu moć na razne načine, Vladika je naglasio da se zbog toga i mi i danas sjećamo Otaca Sedmog vaseljenskog sabora koji su, nakon što je nastupila ikonoboračka jeres, kada su mnogi, i starješine i narod, stali na stranu ikonoborstva i uništavali ikone i freske, na kraju osudili takva djela zapovjedajući da ikone proslavljamo i da im dajemo počast. Tokom te jeresi, koja je trajala više od jednoga vijeka, uništeno je mnogo fresaka, ikona, a mnogo veća šteta je to što je mnogo članova Crkve izgubilo vječni život.

„Mi se danas sjećamo one pobjede nad ikonoborstvom, koje je bilo u osmom vijeku i kasnije konačno u devetom, kada je vaspostavljeno poštovanje ikona i Božijeg lika koje je izobraženo na njima. Iz toga možemo izvući sledeću pouku: da i one stvari koje nisu od početka ustanovljene u Crkvi, a kasnije u toku života Crkve, u toku njenog razvitka se pojave, da nisu automatski loše, iako neke vjerovatno i jesu. Ali kada se god tako pojavi nešto u Crkvi, mi treba da se potrudimo, da oslušnemo koji je sud Božiji o tome, a ne da svoj lični sud pokušamo milom ili silom sprovedemo, kao što se to desilo u ovom periodu ikonoborstva. Zbog toga mi odajemo počast i slavu svim onim Svetim ocima, i monasima i mirjanima, koji su se borili za pravu vjeru i za prave istinite dogmate. A Bogu našem, koji je divan u Svetima svojim, neka je slava u vjekove vjekova, amin“, poručio je Preosvećeni Episkop dioklijski g. Pajsije.

Vesna Dević