Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, sinoć je, u sali Centra za kulturu Pljevlja, održao predavanje na temu: Tajna Lovćenske kapele.

Njegoševe stihove uz strune gusala pjevao je Radosav Rajo Vojinović

Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit mileševski g. Atanasije otvorio je i blagoslovio veče. Poželio je dobrodošlicu i zahvalio se na posjeti i predavanju Mitropolitu Joanikiju.

U uvodnom slovu podsjetio je na riječi apostola Pavla  kada se obraćao onima kojima je propovijedao, a to je da smo svi Hristovi.

„Naš zadatak, osjećamo, jeste da dokazujemo, pokazujemo, obelodanjujemo svoje hrišćanske osobine, hrišćanska obeležja vere u Gospoda, ljubavi kao stila života, sloge. I Crkva Hristova nastoji da pokaže, ispolji svoje osobine u svakome vremenu. Zbog toga sada proslavljamo i jubuilej Simbola vjere koji to izobražava i govori rečima da verujući u Boga istinitoga Oca, Sina i Duha Svetoga, mi takođe vjerujemo u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu i osobine tog jedinstva nastojimo pokazivati i utvrđivati u svakom vremenu i ovom vremenu. Ovo je prostor jedne, svete, saborne, apostolske- Hristove Crkve. Naša Crkva je apostolska zahvaljujući tome što je svetosavska. Crkva svoje osobine pokazuje time što govori u hramu i ona svoju pravu prirodu pokazuje u hramu u kome se služi božanska Luturgija i u kome se mi sabiramo i pokazujemo da smo sljedbenici Svetoga Save.

O jednom od takvih hramova koji je i uzvišena geografska tačka i koji je egzistencijalni oslonac, imamo čast da će nam večeras govoriti Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije“- zaključio je Mitropolit Atanasije i prepustio riječ Mitropolitu Joanikiju.

Mitropolit Joanikije je na početku besjede istakao da je priča Lovćenske kapele složena i slojeviuta i da obuhvata i našu proslost i sadašnjost i budućnost, kao što i sam Njegošev duh prožima sva vremena.

„Veliki ljudi, velike ličnosti ne žive samo za svoje vrijeme i u svom vremenu, nego žive i za svoje vrijeme i za buduće. Nose prošlost sa sobom i nju proslijeđuju i naročito misle na buduće generacije, a onima koji su Bogu ugodili, On daje takvu blagodat da uđu u dušu i u duh svoga naroda kao što je Sveti Sava, kao što je Sveti Vladika Nikolaj i kao što je Njegoš. Kada je Njegoš, iste one godine kada je napisao „Luču mikrokozmu“, započeo i gradnju Lovćenske kapele i zapovijedio već tada da tu bude sahranjen, a na samrtnom času to potvrdio i obavezao svoje srodnike i nasljednike da ispune taj amanet, tu posljednju želju, a ako to me učine da će na njih ostaviti najstrašnije prokletstvo. Od tada priča o kapeli dobija svoj posebni zavjetni značaj, mada je svaka crkva kao svetinja-zavjetna svetinja.

Naravno da je Njegoš znao dobro već tada su se kovali planovi u Beču, a kako je vrijeme prolazilo poslije njega, ti planovi su bili sve jasniji, sve direktniji da se Lovćen mora staviti pod vlast Austrougarske monarhije i može biti da je to bio jedan od motiva da on podigne pravoslavnu crkvu i pravoslavni oltar na Lovćenu i da svojim grobom i svojom crkvom štiti Crnu Goru, ali ne samo Crnu Goru. On je uvijek gledao na cio srpski narod i još mnogo šire. On je bio vaseljenske širine i ne može ga nijedno pleme i nijedana teritorija obuhvatiti i ograničiti“- besjedio je Visokopreosvećeni vladika.

U nastavku je naglasio da je Lovćenska kapela kao njegovo djelo povezana i zapravo, srasla, sa njegovom poezijom.

„Njegoš u svom ukupnom djelu pjeva o hramu veoma često. On pjeva o pravoslavnom oltaru, o oltaru koji je na istok okrenut. Na njemu se prinosi najsvetija žrtva.  Ako mi u njega pravilno vjerujemo kao što govori Njegoš u „Gorskom vijencu“, on ima tu blagodat i tu silu, da na milost okrene nebesa. On pjeva o sveštenom osnovu Solomonovom, ali i vidi da u istoriji često biva da se neznabožački hram podiže na sveštenom osnovu kao što je to bilo i u mnogim narodima,a i u našem narodu. Da li je tu Njegoš, kada je pjevao o sveštenom osnovu Solomonovom gdje se na njemu hram uzvisio, da li je on tu izrekao i proroštvo šta će biti i sa njegovom crkvom- da se na njenom sveštenom osnovu podigne takvo zdanje koje nema nikakve veze sa Njegošem? Govorim o Njegoševom mauzoleju.

Međutim, ako krenemo još malo dublje u smisao Njegoševe poezije, Njegoševih djela, vidimo da on ne pjeva o pravoslavnom hramu samo iz istorijske perspektive, nego i iz perspektive vječnosti. On, pjevajući o istorijskom oltaru koji je vidljiv, gleda svojim duhovnim očima na onaj nevidljivi presto Božiji, nebeski. On pjeva o nebeskom hramu koji obuhvata sve svjetove, jer je on cio kosmos razumio kao građevinu, kao hram Božiji. Cio kosmos je razumio kao Crkvu što je potpuno u saglasnosti sa najdubljim mislima svetih otaca. U svojoj „Luči mikrokozmi“ on pjeva o anđelskoj službi. Pjeva i o službi nas hrišćana na zemlji ovdje-pravoslavnom oltaru. Naročito o svešteničkoj službi. On pominje Liturgiju, sveto pričešće, svete tajne, postove. Pominje sve ono što hramu pripada- oltar, krst, Jevanđelje, putir, prosforu, svijeću-sve ono što je odlika naše svete vjere, a kada govorimo o svešteničkoj službi ovdje na zemlji kroz službu igumana Stefana, on je upodobljava sa anđeoskim bogosluženjem. Sa anđeoskom službom na nebesima. I ta bogosluženja-ovo naše i anđeosko na nebesima, predstavljaju za Njegoša jedno te isto bogosluženje. Kada pjeva o ovaploćenju Hristovom u „Luči mikrokozmi“, on one posljednje stihove u suštini završava sa Liturgijom. Sa bogosluženjem. Proslavljajući Hrista  on kaže: Nebo tvojom hvalom odjekuje, zemlja slavi svoga Spasitelja.

Mi na Svetoj liturgiji pjevamo kako i nebo i zemlja proslavljaju ime Božije i kako se Božija milost preko svetih bogosluženja izliva i na nebo i na zemlju. I na anđeoski svijet i na nas ljude na zemlji. I kao što na anđeoskim licima, kako Njegoš pjeva, blista božanska poezija (to je njegovo shvatanje), a božanski um blista takođe, tako se i na onima koji služe Bogu (kao što je iguman Stefan), njihove vrline blistaju i zadivljuju sve nas.

On opisuje igumana Stefana, pa na jednom mjestu kaže Vladika Danilo u razgovoru sa igumanom Stefanom: Ljepše stvari nema na svijetu, nego lice puno veselosti, osobeno kao što je tvoje, sa srebrnom bradom do pojasa, sa srebrnom kosom do pojasa, a lice ti glatko veselo, to je uprav blagoslov Višnjega

On je, zapravo, slikao duhovni vid, ikonu jednog vrlinskog, svetoga starca koji je cio svoj život proveo služeći pravoslavnom oltaru kao što i sam kaže: Ja sam mnoga zažega kanđela, na oltaru crkve pravoslavne, pa sam slijep doša među vama ,da podžežem koliko uzmogu i vaš oganj sveti na oltaru crkve i poštenja. Dakle, to je nagrada, onima koji služe hramu Božijem. Vidite, ima jedan čudesan stih, vrlo težak za tumačenje (pokušaću da ga tumačim). Upravo kada pjeva o ovaploćenju Hristovom koga slave i nebo i zemlja, on kaže da dobrodetelj hram osveštava. Dobrodetelj je vrlina, ali prije svega ono što nam pada na pamet da Njegoš tako poima vrlinu, da koliko god ona bila uzvišena, i njoj je potrebno osveštanje, da bi ona zablistala svoim punim sjajem. A, ne može da zablista bez Hrista i bez hrama. Tek kada svoje darove preko hrama, preko bogosluženja prinesemo Bogu, Bog će izliti svoju svjetlost na naše darove, na naše duše.

Velike duhovi koji imaju takve duboke misli, ne možete nikada do kraja da istumačite. Oni imaju sposobnost da saopšte takve stvari koje nas stalno napajaju. Kod Njegoša pojedini stihovi uvijek zadržavaju neku tajanstvenost i time nas izazivaju da razmišljamo i da se njima nadahnjujemo. A vidite, iako su pojedini ljudi tumačeći Njegoša govorili da on i nije baš nešto pjevao o Hristu, neće biti. On svoju „Luču“ završava sa takvom jednom uzvišenom himnom Hristu Gospodu, a i pri završetku svog „Gorskog vijenca“ proslavlja opet Hristovo rođenje. Božićno slavlje na Cetnju. Nalažu se badnjaci u ime Hristovog rođenja. Proslavlja se Božić, a proslavlja se i sloboda koju smo konačno zadobili na Badnje veče (makar to tako u Gorskom vijencu on kaže).

Dakle, prosto je nemoguće razumjeti Njegoševo djelo, bez razumijevanja onoga što Njegoš pjeva o hramu. Ulazeći u tajnu hrama u Njegoševoj poeziji, mi zapravo ulazimo u najdublji smisao njegove poezije. To su i tumači Njegoša, naročito Sveti Vladika Nikolaj dobro osjetili, ali ta tematika još ni izdaleka nije iscrpljena. Prema tome, hoću malo da to svedem, to što je Njegoš zavještao, prije svega što je podigao crkvu, a onda i zavještao da se u njoj sahrani, ne predstavlja samo jedan njegov zavjet da se on kao vladika (na što ima pravo), da se sahrani u crkvi (naročito ako je ktitor) kao što i jeste on ktitor te crkve, nikakav mauzolej, nikakvo neznabožačko zdanje ili faraonska grobnica, nego kao što je predviđeno i po kanonima da se vladika, ako je to moguće, sahrani u pravoslavnom hramu.

Dakle, ne samo to, nego je to i njegov pjesnički zavjet, jer je na takav način ukazao da njegovom djelu pristupamo kroz našu svetu vjeru, a on nas neprestano poučava i kroz „Luču mikrokozmu“, ali pošto je „Luča“ prosto nebeska poezija, nije nam svima dostupna. Ali, u „Gorskom vijencu“ je sve to prilagodio shvatanju običnog čovjeka i on je iz svoje „Luče“, te nebeske istine o božanskom, nebeskom iskustvu sve to nekako unio u „Gorski vijenac“ kroz događaje o kojima on tamo govori, kroz ličnosti, kroz običaje koje pominje. Sve je on to unio kao blagu, nenametljivu hrišćansku nauku svima onima koji čitaju „Gorski vijenac“ i zbog toga nije slučajno što je „Gorski vijenac“ nazvan narodnnom biblijom– poučavao je Mitropolit Joanikije.

Visokopreosvećeni Mitropolit se potom osvrnuo na istorijat vezan za izgradnju i obnove Lovćenske kapele i podsjetio da je knjaz Danilo ispunio Njegošev zavjet, da je kasnije kralj Nikola pazio da se, koliko je moguće, redovno u kapeli služe Liturgije, te kako su je Austrougari srušili. Zatim je istakao značaj Mitropolita Gavrila Dožića u obnovi kapele, koji je spriječio ostvarenje ideje kralja Aleksandra da se napravi mauzolej ili neko slično zdanje i na čija pleća je i pao teret obnove, nakon što je kralj prihvatio zahtjev Sprske Pravoslavne Crkve.

Potom je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit Joanikije govorio i o ponovnom rušenju kapele, borbi Mitropolita Danila Dajkovića da je sačuva i naveo da je tada došlo do „nezakonitog braka između nacizma i komunizma“ jer su „glavni argumenti za rušenje kapele potekli od Savića Štedimlije, a kasnije ih je u ime Tita razrađivao Vladimir Dedijer“ i zaključio: „Kapela će se vratiti na Lovćen kad mi budemo bolji, složniji i kada se pokajemo za grijehe iz makar posljednjih sto godina. Tek tada ćemo biti sposobni da obnovimo kapelu na Lovćenu.

Priredila: Lana Ostojić