Svečani čin osvećenja izvršio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije uz sasluženje protojereja-stavrofora Gojka Perovića, arhijerejskog namjesnika podgoričko-kolašinskog, protojereja-stavrofora Milete Kljajevića, protojereja-stavrofora Slobodana Zekovića, starješine Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru, kao i protojereja Mirčete Šljivančanina, starješine Crkve Svetog Đorđa pod Goricom.
Sabranima se obratio Mitropolit Joanikije koji je istakao da kada se god sabiramo u ime Božije, tada se sabiramo na djelo Gospodnje te da nam je dao Bog da se na ovome osveštanome mjestu, pored Pravoslavne gimnazije Svetoga Save u Podgorici, podiže hram Svetome Savi, prvom arhiepiskopu srpskom: „Ovo je dan radosti, svečani veliki dan i zbog samoga praznika, a posebno zbog ovoga današnjega čina, jer smo blagodaću Božijom sabrani da osveštamo danas ove svete krstove i ova zvona, da bruje ovdje svake svete službe, da sazivaju narod na molitvu.“
Gospodin Risto Drekalović, ktitor Hrama Svetoga Save, u svom kratkom slovu se osvrnuo na simboliku krsta i kazao da se 2.000 godina ruše krstovi, ali da se oni ponovo podižu, kao i ovaj danas ovdje: „I daće Bog ono što je najvažnije – da ova crkva bude puna bogougodnog naroda, jer već imamo dobrog sveštenika na čelu ove Crkve.“
Pred više stotina sabranih vjernika, među kojima je bilo mnogo djece i učenika, zvona su osveštana da svojim zvukom prizivaju na molitvu i sabranje, a krstovi da kao znamenje pobjede Hristove nad smrću zasijaju nad hramom koji ubrzano dobija svoje konačno obličje. U dinamici radova koji teku sa izuzetnom posvećenošću i revnošću, ovaj čin predstavlja ne samo graditeljski, već i duboko saborni događaj – pečat zajedničkog truda, vjere i nade.
Tako je u Nedelju pravoslavlja, u znaku pobjede istine, novi Hram Svetoga Save dobio svoja zvona i krstove – da budu svjedočanstvo žive Crkve i saborne radosti naroda Božijeg u srcu Podgorice.
Besjeda Njegovog visokopreosveštenstva Arhiepiskopa cetinjskog Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Časni oci sveštenici, gospodine ktitore ovoga svetoga hrama, draga braćo i sestre, draga djeco.
Kada se god sabiramo u ime Božije, kao što smo se danas ovdje sabrali poslije Svete liturgije u ime Hristovo, tada se sabiramo, zajedno sa nama i Sveti anđeli Božiji, na djelo Gospodnje. Evo, dao je Bog da se na ovome osveštanome mjestu podiže hram Svetome ocu našemu Savi, prvom arhiepiskopu srpskom, pored Pravoslavne gimnazije Svetoga Save u Podgorici.
Znamo iz naše istorije, naročito od 19. vijeka, kada su počele prve škole da se podižu, da su uvijek podizane negdje u blizini crkve i to obično na crkvenom imanju, da bi djeca koja idu u školu posjećivala i hram, da bi učeći se naukama u školi, istovremeno se učila i Svetome jevanđelju. Da bi na takav način, učeći i moleći se Bogu, išli putem Svetih apostola i Svetih ravnoapostola Kirila i Metodija i Svetoga oca našega Save, prvog arhiepiskopa srpskog, koji jeste bio veliki molitvenik, veliki asketa, podvižnik, ali se cjeloga vijeka i bavio knjigom, i uložio sve svoje snage da prosveti i unaprijedi i ukrasi i svoju državu i svoj narod, da ga duhovno i kulturno i u svakom drugom pogledu uzdigne i prosveti.
Išli smo mi i nekim drugim putevima u 20. vijeku, ali evo u 21. vijeku vidjeli smo da taj obrazac jedinstva, bliskosti, međusobnog prožimanja Crkve i škole, prosvete i Jevanđelja koje prosvećuje svjetlošću Božijom svakoga čovjeka koji dolazi na svijet, da je taj obrazac dat od Boga. I da drugoga temelja ne može postaviti niko osim onoga koji je već postavljen, a to je sami Gospod naš Isus Hristos, koji je izvor svakoga znanja i svake mudrosti i svakoga dobra. Pa se toj nauci vraćamo i učimo sledujući ne samo Svetoga Savu, nego i sve druge najveće ličnosti iz roda našega: i Svetoga Petra Cetinjskoga, i Svetoga Vasilija Ostroškoga, i Svetoga Petra II Lovćenskog Tajnovidca, i Svetoga vladiku Nikolaja, i oca Justina, i Svetoga Simeona Dajbabskog i našega blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija.
Draga braćo i sestre, ovo je velika radost. Evo, podignuta je ova crkva i ona će se uskoro dovršiti, a Pravoslavna gimnazija, nadamo se, za jedno mjesec ili malo više biće spremna za useljenje, i da naša deca, koja su u dosta tjeskobnim uslovima učila do sada i pokazala izvanredne rezultate iz te tjeskobe, jer nisu imala dovoljno prostora, sada kada dobiju ovako modernu i lijepu i prostranu i svijetlu školu, nadam se da će pokazati još veće rezultate i još bolji uspijeh.
Zahvaljujemo Bogu koji je izvor svakoga dobra i molimo se Svetome Savi, kao što nas je do sada duhovno rukovodio, da nas i ubuduće duhovno rukovodi i privodi Hristu Gospodu i da nas zastupa pred prestolom Božijim, da ovo djelo dovršimo.
Dao je Bog i našega velikoga ktitora, gospodina Rista Drekalovića, našega brata u Hristu, koji jeste sposoban da napravi velike poslove i da zaposli puno ljudi, da stekne i zaradi i da drugima omogući da zarade i da izdržavaju svoje porodice, ali ne samo to – njemu je Bog dao u njegovom srcu veliku ljubav prema Crkvi. Svuda je pomagao i ranije i znamo da na mnogim mjestima nije htio da se to zna, niti da se vidi, a Bog naravno sve vidi, pa je odlučio da podigne ovaj hram i mnogo je pomogao oko izgradnje ove škole, i on i njegov sin Nikola. I neka Sveti Nikolaj, njihova krsna slava, bude im na pomoći. Neka Gospod daruje zdravlje i sreću i napredak i njemu i njegovoj porodici i njegovome potomstvu, za ovu veliku ljubav koju je pokazao prema svojoj Crkvi.
I neka ovo naše zajedničko djelo bude na sreću svima vama, a naročito onima koji će se učiti i koji će učiti djecu ovdje u ovoj školi. Neka ovo bude blagoslov i gradu Podgorici i Crnoj Gori i cjelom našem napaćenom narodu.
Evo, ovo je dan radosti, svečani veliki dan i zbog samoga praznika, a posebno zbog ovoga današnjega čina, jer smo blagodaću Božijom sabrani da osveštamo danas ove svete krstove koji će se kasnije podići – treba dosta znanja i umjeća da se to sve lijepo uradi – i ova zvona da bruje ovdje svake svete službe, da sazivaju narod na molitvu. Da odgoni njihov osveštani zvuk sve neprijatelje koji se kriju u vazduhu i sve zamke demonske da raskidaju i da daleko odgone silom Časnoga krsta Hristovoga.
Svima neka bude na zdravlje. Blagodarimo našem čestitome ktitoru, svima vama na ljubavi. Blagodarimo posebno našem ocu Daliboru, koji je zaista podnio ovdje veliku žrtvu, jer ovakve građevine kao što je hram Božiji i kao što je Pravoslavna gimnazija, škola u kojoj će se naša deca učiti svim svetovnim naukama, ali i Jevanđelju Božijem, ne mogu da se podignu i da se lijepo osmisle bez prisustva i bez žrtve nekoga od sveštenika. Pa smo mi našega oca Dalibora, koji je vrijedan i mudar, i trpeljiv sveštenik, odredili da prati izgradnju ovoga svetoga hrama, pa on, čini mi se, toliko je već iskustva stekao da bi još malo, uz pomoć jednoga dobroga inženjera, mogao biti i glavni nadzorni organ.
Svima na zdravlje, na sreću i na radost. Amin, Bože! Da se ubrzo osvešta ovaj hram i da se ova škola ispuni djecom i da u njoj bude dobra nastava i da naša djeca koja će se učiti u ovoj školi budu dobri hrišćani i da postižu najveće rezultate u nauci, da donesu radost i svojim roditeljima i svojoj Crkvi i svojoj otadžbini.
Amin, Bože, daj nam mnoga i blaga ljeta!
Obraćanje ktitora g. Rista Drekalovića
Prije 2.000 godina Bog siđe na zemlju i kaza narodu riječi Božije. A oni koji nisu htjeli da čuju riječi Božije, razapeše ga na krst misleći da će na taj način uništiti riječ Božiju – satrti sa tim krstom, kao simbolom smrti, ove riječi.
Interesantno je da, čudom Božijem, stvarno interesantno da poslije toga krst postane simbol i vodilja ljudima kuda da idu i kako da traže Božiji put. Sada se nađoše u čudu oni koji su na početku mislili da će ovaj krst, kao simbol smrti, uništiti hrišćanstvo, a on odjednom postade simbol života. E sad, kako sada da rade? Prvo su ga podigli kao simbol smrti, a sad odjednom na muci su se našli, treba da ga ruše jer je postao simbol života.
Eto tako 2.000 godina ruše krstove, ali hvala Bogu krstovi se ponovo podižu, kao i ovaj danas ovdje, daće Bog, na ovoj crkvi. I daće Bog ono što je najvažnije – da ova crkva bude puna bogougodnog naroda, jer već imamo dobrog sveštenika na čelu ove Crkve.
Hvala!
.png)
