Njegovo visokopreosveštenstvo, Arhiepiskop diseldorfsko-berlinski i Mitropolit njemački Grigorije, služio je danas sa sveštenstvom u Crkvi Sv. Nikole u Kotoru, Svetu arhijerejsku liturgiju.

Danas, kada naša sveta Crkva molitveno praznuje početak Crkvene nove godine, vladika Grigorije je podsjetio zbog čega dolazimo u Crkvu i da Isus Hristos ne trži slavu za sebe, već da uzdigne druge, podigne one koji su pali…

“Draga braćo i sestre, čuli smo jedno čudesno Jevanđelje i naravno da nama ljudima to često nije sasvim jasno i mi zato istražujemo i ispitujemo Pisma i učimo se od onih koji su bili nadahnuti Duhom Božjim.

Danas se u ovom odjeljku koji smo pročitali kaže: „I uđe u sinagogu u dan subotnji kao što je bio običaj“. I mi smo danas braćo i sestre došli u Crkvu u dan nedjeljni, kao što je običaj.

I tamo u sinagogi, čitali su Pismo. On je čitao Pismo, Isus iz Nazareta, Hristos. I pročitao je jednu riječ koja glasi „Duh Gospodnji je na meni“, i kad je tu riječ pročitao rekao je onima, koji su se tu sabrali, da je upravo On taj o kojem govori Pismo.

I oni su gledali u Njega s čuđenjem i govorili sebi: „pa mi Njega znamo, On je iz Nazareta odavde, odakle i mi. On je iz kuće onoga Josifa, drvodelje“. Ali nisu znali da je On Hristos , nisu prepoznali da je On Taj na Kojem je Duh Gospodnji.

A Hristos znači pomazanik. Pomazanik opet znači Onaj koji je obdaren darom Duha Svetoga, ispunjen Duhom životovornim. Ali ovaj Pomazanik nije došao radi sebe, da uzvisi sebe, nego je došao radi drugih, da podigne one koji su bolesni, nemoćni, siromašni, zarobljeni, one koji su potlačeni.

On ne trži slavu svoju i slavu za sebe, nego traži da uzdigne druge, da podigne one koji su pali i koji su nemoćni i zato On kaže: „ Propovijedam vam prijatnu godinu Gospodnju, kao što je pisano u Pismu“.

A to se odnosilo na jubilarnu godinu. U Starom zavjetu i danas u jevrejskom narodu postoji takozvana jubilarna godina. To je godina kad se dugovi opraštaju.

Kad se zarobljenici puštaju, kad se robovi oslobađaju i kad zemlja počiva, a On kaže ja vam propovijedam prijatnu godinu, godinu Gospodnju, jubilarnu godinu, koja nije kalendarska, nego je jubilarna godina onda kada je On s`nama.

Kada je On s`nama oslobađaju se robovi, oprašatju se grijesi, iscjeljuju naše nemoći i naše bolesti.

Za nas je braćo i sestre jubilej uvijek prisustvo Njegovo i mi danas u ovoj našoj Crkvi stojimo i čitamo Pismo i isto smo zagledani jedni u druge i u to Pismo i isto tako ne vjerujemo, kao što nisu ni onda vjerovali da je to On, da je to Mesija i Spasitelj.

Zašto nisu vjerovali? Zato što ljudi ne mogu da povjeruju da Bog jeste obukao naše tijelo i da Bog hoće i počiva u svakome od nas i da u tom običnom čovjeku, koji je stojao pred njima, kako su Ga oni vidjeli, može biti Spasitelj svijeta.

Tako i mi isto danas, nakon 2.000 godina i više, nikako da povjerujemo da Bog može biti u običnom čovjeku, nego samo tražimo nekog neobičnog čovjeka, da živi u pećini da ima ogromnu bradu i kosu ili da čudno priča i da se čudno ponaša, pa onda je možda u njemu neka harizma.

Ne možemo da povjerujemo da je harizma u svakome od nas, da je dat svakome dar da smo svi pomazanici, da smo svi zapečaćeni darom Duha Svetoga, još onoga dana kad smo se krstili.

To je ono što je naša slaba vjera braćo i sestre.

Zato, kad već stojimo u Crkvi, treba da okrijepimo našu vjeru i da, gledajući onoga pored sebe, kao što su nas učili drevni mudraci, uvijek u njemu vidimo Hrista i vidimo njega kao ikonu Hristovu. Da ne govorimo o tome „ja znam njegovog ćaću“ ili „ja znam kakakv je on“, „znam ja njegovo porijeklo i znam ja odakle je on“.

Nego da govorimo u sebi, u svom srcu, u svom umu, „u njemu je Hristos, on je ikona Hristova, povrijedim li njega, povrijediću Hrista“. Eto tako nam Hristos prijatnu godinu propovijeda.

Kad bismo mi tako živjeli i tako gledali jedan drugoga, mi bismo uživali u prijatnoj godini Gospodnjoj i svako naše juče bilo bi sutra i svako naše juče, koje postane sutra, bilo bi Božije danas u našim srcima.

Eto braćo i sestre zašto idemo u Crkvu. Ne da bismo danas tu odstojali i odslušali službu, nego da bismo se potsjetili da smo ikone Božije, da bismo se potsjetili kakvu nam to prijatnost donosi Gospod. Prijatnost koja se ne može opisati riječima.

Da smo mi ikone i slike Božije i da je Onaj, kroz Koga je sve stvoreno, i mi sami, postao jedan od nas i da je radi nas i radi našega spasenja pretrpio sve i smrt i da je vaskrsao i da je sjeo sa desne strane Oca i da će opet doći da sudi živima i mrtvima i Njegovom Carstvu neće biti kraja.

Braćo i sestre hvala vam puno za današnju Božansku službu, naročito hvala ocu Nemanji koji mi je omogućio zajedno sa svojim i našim bratom i Mitropolitom, da služimo današnju službu i da se naučimo ovoj čudesnoj tajni da smo braća i sestre i da smo ikone božije.

Danas je inače, na jedna neobičan i meni drag način, Crkvena nova godina, a za nas, kako rekosmo, nije bitan kalendar, nego je bitno da je Hristos među nama, a kada je Hristos među nama onda u to stvarno treba da povjerujemo. Ne da stojimo tako i samo stojimo i stojimo pa onda izađemo i opet isto. Opet sekiracija a ne radost zbog toga što smo vidjeli i doživjeli i što je On tu, kao što je bio onog subotnjeg dana u sinagogi. Danas je jednako tu i uvijek je tu.

I još nešto, mi se plašimo blizine Božije, mi se plašimo da je Bog u našem bratu u našoj sestri. Mi hoćemo da je On daleko, a Sveti Jovan Zlatousti kaže, citiram proroka: „Ja sam Bog blizine“. Bog je uvijek tu pored tvog srca, pored tebe, brata i sestre. Nemoj da misliš da je On negdje na nebu ili na nekoj planeti. On je tu među nama i sve vidi i sve zna i sve trpi i sve podnosi i prašta, jer je, kako kaže apostol „milokrvna Njegova ljubav“.

Kad bismo se tome naučili, naš život i naše hodanje kroz ovaj svijet, bila bi prijatna Godina Gospodnja“, poručio je mitropolit”, poručio je u besjedi Njegovo visokopreosveštenstvo, Arhiepiskop diseldorfsko-berlinski i Mitropolit njemački Grigorije.