U okviru ciklusa predavanje tokom Vaskršnjeg posta u Riznici Srpske pravoslavne crkve u Kotoru, juče je govorio protojerej-stavrofor Gojko Perović, архијерејски намјесник подгоричко-колашински.

Na pitanje živimo li danas u obezboženom svijetu u kojem nam na tom fonu najglasnije „potvrde“ stižu putem medija, ali i na brojne druge načine, o. Gojko ističe da se kao hrišćani naravno sa tim ne možemo složiti niti možemo biti zadovoljni.

„Živimo, kako se to kaže, u obezboženom svijetu i to je najviše vezano za nešto što zovemo sekularni svijet Zapada.  Sekularni svijet Zapada je onaj svijet koji prosto neće da ima veze sa Crkvom, sa obredom, sa popovima, sa Božijim imenom. Kod nas je to još dodatno pojačano nasljeđem jednopartijskog komunističkog sistema, iako možemo imati neki sentiment za to vrijeme kada se, sticajem okolnosti, ekonomski živjelo bolje, posebno za ljude koji su dali živote za ideju, ali nisu dočekali da vide mnogo dobrog od toga“, kaže o. Gojko, podsjetivši da je,  na silu uvođen, jednopartijski sistem brzo pokazao svoje prave namjere, a riječi jedne od „pionirskih“ pjesama toga doba „nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“ možda su i najslikovitiji primjer koji govori o ovom vremenu.

Pitanje je, kako kaže predavač, kako smo mi uopšte došli u ovu situaciju.

„Nešto što se zove Novi vijek, period je u istoriji koji ide poslije Srednjeg vijeka. Odlikuju ga humanizam, prosvetiteljstvo, racionalizam i slijepa vjera da će prirodne nauke obezbijediti sreću i napredak ovom svijetu. Sa druge strane, identitet nas hrišćana uglavnom nije vezan za parnu mašinu, za leteći tanjir i za struju trofaznu, dvofaznu… Mada, ima hrišćana koji se bave naukom i pokušaću da se dotaknem i teme da se hrišćanstvo i nauka ne sukobljavaju.
Mi, koji smo se probudili 90-tih godina i koji pretke pamtimo i hrišćanske spomenike vidimo kao ostatak nekog prošlog vremena, te istorijske rijeke od 2000. godine prije prije Hrista, kada lociramo praoca Avrama, do 1500. poslije Hrista, kada se uglavnom smatra da je završen Srednji vijek (doba pada Carigrada, otkrića Amerike, otkrića štamparije), nalazimo se u ovome svijetu kao stranci, neki izgnanici, koji moramo da dokazujemo da nismo ludi zato što vjerujemo u Boga, da nismo niža rasa ljudi jer poštujemo tradiciju. Nekako se većina hrišćana osjeća tako da ima potrebu da se pravda.
A litije. Ja se nekad pitam jesmo li to stvarno bili mi. Litije su rijeka ponornica koja je zaronila negdje u taj Srednji vijek, pa kao da je nema i kao da je 2020. izbila poput nekakvog vrela, kao Sopot kod Risna“, kaže o. Gojko.

Podsjeća da je u Crnoj Gori uvijek sve nekako specifično, pa i za vladikata Petrovića.

 „Ovdje se ne može reći da je u Srednjem vijeku sve završeno. Nama je u Crnoj Gori novovjekovne institucije prosvete, države, sudstva, ustanovljavala Crkva. I to je opet nešto specifično, za razliku od većine evropskih zemalja gdje je (kroz 17. i 18. vijek) uticaj Crkve slabio kroz reformaciju pa kasnije kroz kontrareformaciju itd. Kod nas, do kraja 19. vijeka, Crkva je glavna institucija (Zakonik knjaza Danila, institucije kralja Nikole, njegovo donošenje svih velikih odluka na velike crkvene praznike, briga o Crkvi kao glavnoj učiteljici, vaspitačici crnogorskog društva u svim  pozitivnopravnim propisima)“, kaže o. Gojko.

Smatra da ono što je kulminiralo tokom 18. vijeka u Evropi, a nastavilo tokom 19. i 20. u Evropi i Americi i do juče dominiralo kao opšte mjesto, ateizam, agnosticizam, relativizacija tradicije (formula-đed je bio lud i nepismen, ja sam bolji od njega), istorija čovječanstva ne pamti.

„Ne pamti istorija kakav je to raskid sa Crkvom i sa tradicijom vezanom za Boga u zadnjih 200. godina. Ipak, neka moja teza, na osnovu svega pročitanog je da je intenzitet bezbožništva tokom ove epohe neviđen, ali opet, vezanost za Boga, ljudi, čovječanstva i Njegovo, čas skrivanje, čas otrkivanje ljudima, smjenjuju se od Adama do danas. Udaraju kao onaj jezičak na crkvenom zvonu. Čas u jednu, čas u drugu stranu. Mi izlazimo iz bezbožnog vremena a, kad pogledaš ljudsku istoriju, Bog se čas otkriva, čas kao da Ga nikada bilo nije.
To temeljim na jednom veoma egzaktnom podatku. Epoha bezbožnosti trajala je do juče 200 ili 300 godina. To je epoha raznih modernosti, revolucija, ateizama… Ali, ona je uslijedila poslije hiljadu godina Srednjega vijeka (doba opšte pobožnosti, bez revolucija, bez gađenja na Crkvu, sa ljudima koje proslavljamo u crkvenom kalendaru Sv. Nikole, Sv. Vasilija Velikog, Sv. Jovana Zlatoustog, Grigorija Palame, Jovana Damaskina, Sv. Save, svih Nemanjića). Nakon te epohe, mi opet, ovoj epohi bezbožnosti, danas vidimo kraj. Ovo su ozbiljne naučne teze sociologa, filozofa… Više nije tema da li se svijet sekularizuje, već da se desekularizuje i da se religija vraća na velika vrata u svim civilizacijama. I kod muslimana i kod protestanata i kod budista i kod hrišćana, a mi u Crnoj Gori toga smo svjedoci i učesnici. Ko je na kraju krajeva mogao pomisliti neka kaže, a da ne laže, da će američki sekretar izaći na TV i reći „mi vjerujemo u ličnost Isusa Hrista, Njegovu bogočovječansku prirodu“, kaže o. Gojko.

Bog se, nastavlja dalje, „namjerno skriva da bi te privukao, da ga tražiš, da vidi trebaš li mu“.

„Ljudska istorija ne zna za društvo ili epohu u kojoj nije bilo religije, do Francuske revolucije (1789.) i nešto prije nje. Ideološka, medijska bezbožnost je ostala nemoćna pred činjenicom da su najveći umovi, čak i Novoga vijeka  (Kant, Hegel, Dekart, Njutn, Kopernik, Ajnštajn, Jung Pupin, Tesla, Njegoš, Amfilohije, Vladeta Jerotić) duboko vjerujući ljudi. Ovim se lako dokazuje da religija i nauka ne da nijesu u sukobu, nego sasvim suprotno“, kazao je o Gojko, preporučivši  kao obaveznu literaturu za Vaskršnji post Njegoševu  poemu „Crnogorac svemogućem Bogu“, kojoj, smatra,  nijedan Davidov psalam nije ravan, a veliki pjesnik gdje god da pogleda, „u maloga crva il u velikoga slona“, svuda vidi Božji prst i Božju ruku.

Ističe da se za vjeru moramo boriti svaki dan.

„I dobro je to u ovome postu. To što si ti postio prošle godine, što si se ove za Božić pričestio, što slaviš slavu, sve je to fino. Da vidimo đe si sad, đe si jutros, jer se svijet tako brzo mijenja. Unutar mene se sve tako brzo mijenja, da ja svaki dan moram na neki način biti na „raport“ pred Gospodom i svaki dan govoriti „Vjerujem u jednoga Boga, Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog”. Svaki put isto, kao što sve drugo radiš svaki dan. Pa kad sve to radiš, a neko ti je sve to dao, pa je li dosadno svaki dan Tome reći hvala?

Između ostalih mislilaca, koje je na jučerašnjem predavanju citirao o. Gojko,  spominjemo folozofa Hansa Jonasa, koji u svom poznatom djelu „Principi odgovornosti- pokušaj etike za tehološku civilizaciju“ kaže „valjda će biti ljudi poslije nas, moramo im nešto ostaviti“.

„Čudo se desilo od pronalaska teleskopa, mikroskopa do atomske bombe (vakcine protiv kuge, kolere). Izgledalo je zaista da će ljudski um sve da osvoji, da zavlada svijetom. A što danas imamo? Pogledaš kroz teleskop, izvještaj najozbiljnijih astronoma kaže da se vasiona širi. Kako? Tako što se uvlači u sebe. Pa da je u pitanju neki pjesnik, poput Branka Miljkovića, ja bih rekao fina pjesma. Tako da, gledajući kroz teleskop ili  gledajući kroz mikroskop, ništa više o svijetu ne znaš od Njegoša, niti je on išta više o svijetu znao od Sv. Save, niti Sv. Sava od apostola, a ako ćemo zaista željeti da kažemo nešto o životu moraćemo da spomenemo i onoga mučenika predhrišćanskog koji je rekao: „ja znam da ništa ne znam“. E zato što stvari tako stoje sa naukom, sa politikom, sa ekonomijom, sa ekologijom, gdje najmudrije glave upozoravaju  i kažu „aman ljudi stanite“, zato se ljudi vraćaju vjeri“, kazao je između ostalog o. Gojko.

Predavanje je završio riječima jednog od vodećih sociologa i filozova današnjice Pitera Bergera: „Religiozni impuls, traganje za smislom, koje transcendira, koje nadilazi ograničeni prostor empirijskog postojanja na ovome svijetu, nepromjenjiva je konstanta ljudske egzistencije. Oko ovog će se složiti i atesiti i agnostici. Ljudsko postojanje lišeno transcedentnosti, lišeno onoga višeg, što možemo da vidimo, predstavlja jedno osiromašeno i neodrživo stanje“.