U Riznici Srpske pravoslavne crkve Kotor sinoć je na temu “Da li je bolest kazna ili opomena”, predavanje održao protojerej stavrofor dr Miloša Vesin.

Organizator je bila Crpska pravoslavna crkvena opština Kotor, a oca Miloša, koji nam uvijek dolazi sa interesantnim temama, na početku je pozdravio arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, istakavši značaj predavanja za dananjnjeg čovjeka.

Otac Miloš Vesin je na početku kazao da mu je od prošlogodišnjeg predavanja u Kotoru, takođe u novembru, pa do danas, knjiga koju je najčešće imao u rukama, bila jedna od onih koja se, kako je kazao, ne samo pročitaju pa ostave, već se isčitavaju i stalno uzima u ruke.

Riječ je knjizi „Otac Momo“, u izdanju Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo“ 1839 Kotor posvećene arhijerejskom namjesniku bokokotorskom, parohu kotorskom, protojereju-stavroforu Momčilu Krivokapiću, koji se upokojio u Gospodu 29. aprila 2020. godine.

„U knjizi su sabrani misaoni i emocionalni susreti sa čuvarem duša naših u vječno vjetrovitoj Boki“, piše u slovu izdavača knjige u kojoj su, između ostalih, i tekstovi o ocu Momu koje potpisuju blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, Matija Bećković, Mihajlo Pantić, Goran Petrović…

„Oca Moma sam dugo poznavao, a u ono vrijeme kada sam ja bio u bogosloviji, u srednjoj školi, poslije na fakultetu 70-tih godina, otac Momo je zaista bio pojam sveštenika, pogotovo za nas mlade bogoslove i studente teologije. Ne zna se o kome se tih godina više govorilo, da li o ocu Momu Krivokapiću iz Kotora, ili o ocu Periši Vraniću iz Sarajeva. Zaista to su bila dva vrhunska, među mnogim sjajnim pastirima, u onim nimalo lakim vremenima“, kazao je o. Miloš na početku interesantnog susreta sa kotorskom publikom, nakon kojeg je odgovarao na pitanja.

Govoreći o predavanju kazao je da riječ o temi koja nas manje ili više sve pogađa na određeni način, direktno, ili kroz one koje volimo i koji su nam bliski.

Kako je rekao, u slučaju neke bolesti, ljudi se često pitaju zbog čega im se sve ovo dešava, ili još gore, zbog čega se to dešava njihovoj djeci.

„Da li je to neka vrsta Božije kazne ili da li je možda opomena. Pitanje je i koliko nas bolest doživljava kao svojevrsnu opomenu, kao znak pomoću kojeg Bog želi nešto da nam kaže, da nam poruči, nečemu da nas nauči. U Hristovo vrijeme bile su samo dvije kategorije kao razlozi zašto neko strada“, kazao je o. Miloš, podsjetivši na mladića – prosjaka koji je rođen slijep, kada apostoli pitaju Hrista koji je razlog njegove bolesti, odnosno da li je on ili su roditelji njegovi zgriješili, naznačivši grijeh koji se vraća kao posledica ili ono što je genetsko nasleđe, ili su možda tvoji roditelji ili tvoji preci nešto zgriješili i ti sada vraćaš taj dug. Biblijskim riječima „oci jedoše kiselo grožđe, a unucima trnu zubi“.

Hristos otvara novi horizont i kaže da nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi nego “Da se jave djela Božija na njemu”, čime Gospod pokazuje da tjelesnost nije sve što imamo, da tjelesne muke i tjelesni bolovi ne ograničavaju sposobnost našeg života”, rekjao je o. Miloš.

Često citiramo, ističe, onu nepotpunu izreku „u zdravom tijelu zdrav duh“.

“Pokojni akademik Vladeta Jerotić je vrlo često govorio o tome kako je psihološki potpuno neispravno. Kaže „tamo gdje je duh zdrav, tijelo, iako boluje, ono će na jedan bolji i zdraviji način da se iznese sa bolešću tamo gdje je duh zdrav“. Dakle, izgled, zdravlje, sposobnost nečijeg tijela nije neminovno garancija za apsolutnu harmoniju koja bi trebalo da vlada u tom čovjeku. Harmonija je zapravo ono jedinstvo tijela, duše i duha, sve ono što čovjeka čini da jeste ljudsko biće“, kazao je o. Miloš.

Teško je, nastavlja, naći definiciju bola, kao subjektivnog opažanja nečega što pogađa, ili našu tjelesnost ili našu emotivnost, ali i naš mentalni sklop.

„Čovjek koji je bio izložen nevjerovatnoj količini bola bio je i Pravedni Jov. I koliko god da je muka imao, čovjek koji je bio bogat imao kćeri i sinove, u jednom danu sve izgubio, na kraju krajeva i svoje zdravlje i sjedio na đubrištu izvan grada, crijepom strugao gnojne rane sa tijela, nikada u svojim dijalozima sa Bogom nije tražio zdravlje, tražio je samo jedno - „Želim da Te se ne bojim“. Želio je jedan odnos sa Bogom koji će biti motivisan ljubavlju”, rekao je o. Miloš.

Govoreći o problima snalaženja u današnjem svijetu, kaže da čovjek iz nepoznavanja Boga mora to upražnjeno Božije mjesto da nadomjesti nečim.                                   
“Čime? Lažnim bogovima. Ne mislite da sam protiv dostignuća savremene tehniologije, ali nov savremeni bog, pagan, idol našeg vremena, jeste transhumanizam u sprezi sa vještačkom inteligencijom. Prije tri nedjelje se pojavio podatak, koji je buknuo na svim stranama svijeta, da svake nedjelje milion i dvjesta hiljada ljudi razgovara sa vještačkom inteligencijom, samo o jednoj temi. Ne govorimo o drugim temama. O samoubistvu. Kako najlakše da izvedem samoubistvo”, kazao je o. Miloš.

Za osnovu vještačke inteligencije kaže da je to “na novi način zaodjenuta stara gnostička jeres”.

“Ona nije samo iz prvih dana hrišćanstva, već iz prvih dana čovječanstva. Kada nastaje ta borba za pobjedom bolesti i smrti?  Još u onom lascivnom razgovoru između zmije i Eve”, kazao je o. Miloš, podsjetivši da rečenica “postaćete kao bogovi”, miluje uši do današnjeg dana, svakoj generaciji.

Čovjek, kako kaže, danas misli da na osnovu tehnološkog napretka može pobijediti bolest i smrt.

“Moći ćemo, kako se to kaže, svoje mozgove da aploudujemo tamo negdje, pa jednog dana, kada nauka bude toliko napredovala, onda će ona to da vrati nazad i povezati ponovo našu umrlu tjelesnost sa tim našim mozgovima koji će tamo negdje, na nekom “klaudu 138”, živjeti svježi pod idealnim uslovima. Ne poričem prednost vještačke inteligencije u nekim segmentima medicine, ako ljekar treba nekome da prepiše određenu i to uspješnu terapiju i ako može u roku od odmah da vidi najmanje dva ili dvadeset miliona snimaka pluća, što je bilo sa ljudima koji su imali kancer, koji je bio najbolji i najefikasniji  tretman. Znači u roku od odmah i to je jedna praktična stvar. Međutim, ono o čemu ljudi ne razmišljaju dovoljno jeste čega nas lišava vještačka inteligencija. Lišava nas smisla koji je povezan sa svakom djelatnošću. Znači djelatnost ima smisao bez obzira da li ste vozač autobusa, čistač ulica, čistač cipela na ulici, hirurg, nastavnik, domaćica, političar, sveštenik, advokat… Bilo što. Svaka djelatnost ima svoje dostojanstvo”, rekao je o. Miloš, dodavši da nas vještačka inteligencija lišava ličnih odnosa.

Govorio je i o nivou na kojem se danas nalazi odnos između mladih ljudi.

“Na jednom je vrlo siromašnom nivou i svodi se samo na ono što društvene mreže mogu da pruže, što taj njihov skraćeni, osiromašeni jezik, bez znakova interpunkcije sa skraćenicama koje mnogi danas ne razumiju, a oni razumiju, ti “klinci”, koji  i sa četiri godine bolje znaju da barataju mobilnim telefonom i kompjuterom nego ja”, kaže o. Miloš.

Ono što se tim povodom dešava, kaže, istražuje se i na Istoku i na Zapadu.

“Posebno istraživači dječijeg razvoja. Sve do 2010. godine svaka sljedeća generacija mladih ljudi bila je naprednija od one prethodne i neuporedivo naprednija od svojih roditelja. Od 2010. mi prisustvujemo jednom nazadovanju. Stalni pad moći koncentracije, moći pamćenja. Ne daj Bože da danas djeci date nešto da nauče napamet”, rekao je o. Miloš.

Predavanje je završio rečenicom književnice Mirjane Bobić Mojsilović o tome koliko je radost bitna i onome što nosi na svome barjaku.

“To je uvijek i samo ljubav. Ukoliko to nije smisao i ukoliko to nije cilj, onda zdravlja nema, ni duše, ni duha a ni tijela. Ta rečenica glasi: “Ja sam samo hodočasnik, a ljubav je moj Jerusalim”, kazao je između ostalog o. Miloš Vesin.

(Foto-Radio Kotor)