Najčešće besjede Hristove bile su o Carstvu Božijem, dok današnje Jevanđelje govori više o našem odnosu prema onome što o njemu slušamo i da li ga prihvatamo kao centar našeg života, poručio je u današnjoj besjedi u kotorskoj Crkvi Sv. Nikole arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić.

„Carstvo Božije osnovao je sam Bog, Koji je vječan, Koji je sve stvorio za nas ljude da bi naš život imao smisla. Ako bi ovaj život bio samo za ovih 70, 80, 100 godina, onda to i ne bi bilo od nekog velikog smisla“, kazao je o. Nemanja, upitavši zatim i ako je Bog za nas pripremio Carstvo zašto nas jednostavno tamo i ne proslijedi, nego nas uči kako da ga zadobijemo.

Nastavlja da je to tako jer je Bog stvorio čovjeka po svojoj slici i prilici.

„Mi ljudi smo bogoliki a osnovna karakteristika bogolikosti jeste da imamo slobodnu volju i da sami odlučujemo o tome šta hoćemo i šta nećemo. Bog hoće da mi svojom slobodnom voljom želimo da uđemo u Carstvo Božije, da se potrudimo da ga zadobijemo. Poštuje našu slobodnu volju, poštuje i ako neko ne želi da bude sa Njim. Ima naravno i takvih. I đavo zna za Boga. Nije on ateista, zna da Bog postoji, ali ne želi sa Njim da bude“, rekao je o. Nemanja, podsjetivši na Veliku subotu kada je Gospod Isus Hristos propovijedao u Adu i na one koji su povjerovali i prešli u Raj.

Nastavio je riječima da je pored želje potreban i trud da se uđe u Carstvo Božije, čime se pokazuje i da je neko toga dostojan.

„Na nama je da se trudimo, da se izgrađujemo i da se kroz vrline i kroz trud popravljamo i činimo sve kao oni koji su dostojni Carstva Božijeg. Dakle, sve što radimo, radimo zbog Boga, ali više zbog sebe. Bogu to ne treba, treba nama. Naš trud je da bi mi bili bolji i dostojni Carstva Božijeg. Riječ Božija data je svima. Na ovaj ili onaj način svako ima priliku da čuje istinu. Na nama je kako ćemo to prihvatiti. Oni koje to ne interesuje to su oni prvi u ovoj priči kojima je palo sjeme pored puta. Ima onih kojima je interesantna priča ali nisu dovoljno motivisani da bi se potrudili. Najviše je onih, i među nama i onih drugih i trećih, koji su čuli riječ Božiju, zainteresovali se, postali hrišćani, krstili  se, ali kada počnu iskušenja, kad počnu neke ovozemaljske brige, kako piše u Svetom pismu, okupiraju nas i skrenu puta“, kazao je o. Nemanja.

Konstatuje i da svi naravno moramo na ovom svijetu da živimo, zaradimo novac.

„Imamo obaveze prema svojoj prorodici, djeci… Podrazumijeva se da svaki dobar domaćin brine o tome, ali ne treba da postane preokupacija, što će zaraditi, šta će jesti. Balans u onome što treba da se uradi, ali da to ne postane preokupacija i centar razmišljanja, umjetnost je hrišćanskog života. Centar našeg razmišljanja je Carstvo Božije. To je ono čemu težimo i stremimo i o čemu svakoga dana treba da razmišljamo, gdje smo i dokle smo stigli na tom našem putu do Carstva Božijeg. Na to nas podsjeća Crkva kroz sveta jevanđelja i ovu jevanđeljsku priču koja upravo ima za cilj da nas podsjeti da razmislimo gdje smo na našem putu do Carstva Božijeg“, poručio je o. Nemanja.

Jevanđelje Luka, začalo 35. (8,5-15)
5. Iziđe sejač da seje seme svoje; i kad sejaše, jedno pade kraj puta, i pogazi se, i ptice nebeske pozobaše ga. 6. A drugo pade na kamen, i iznikavši osuši se, jer nemaše vlage. 7. A drugo pade usred trnja, i uzraste trnje i uguši ga. 8. A drugo pade na zemlju dobru, i iznikavši donese stostruki rod. Govoreći ovo povika: „Ko ima uši da čuje, neka čuje!” 9. A učenici njegovi pitahu ga govoreći: „Šta znači ova priča?” 10. A on reče: „Vama je dano da znate tajne Carstva Božijega; a ostalima biva u pričama, da gledajući ne vide, i čujući ne razumiju. 11. A ova priča znači: Seme je reč Božija. 12. A koje je kraj puta to su oni koji slušaju, ali potom dolazi đavo i uzima reč iz srca njihovoga, da ne veruju i da se ne spasu. 13. A koje je na kamenu to su oni koji kada čuju s radošću primaju reč; i ovi korena nemaju te za neko vreme veruju, a u vreme iskušenja otpadnu. 14. A koje u trnje pade, to su oni koji čuše i, živeći u brigama i bogatstvu i slastima ovoga života, budu ugušeni, i ne donesu roda. 15. A koje je na dobroj zemlji, to su oni koji čuvši reč, u dobrome i čistom srcu drže je, i rod donose u trpljenju.” Ovo govoreći povika: „Ko ima uši da čuje, neka čuje!”