U okviru ciklusa predavanja tokom Velikog posta, u Riznici Srpske pravoslavne crkve u Kotoru juče je na temu „Trpeza gospodnja-o liturgiji kroz Stari i Novi zavjet“, govorio paroh budvanski, protojerej Aleksandar Lekić.

Na početku ističe značaj pojma “trpeza Gospodnja”, za svetu liturgiju.

“To nije samo prosto neka molitva, zajednička molitva, sabrali smo se, pomolili se... Ona ustvari uključuje nešto posebno. To je da ona uključuje trpezu, odnosno objed. Zašto je to značajno? Posebno je značajno danas u ovom vremenu savremene duhovnosti, kada imamo jedan veliki talas sa Istoka. Popularna su razna učenja poput, recimo, joge koja ide od nekih vježbi za tijelo, za zdravlje tijela i ide do nekih granica duha. Ljudima je to baš interesantno i popularno. Na taj način čovjek sjedi kući, ima svoju prostirku, u nekom je parku i može da sam sa sobom pronalazi neki taj svoj duhovni mir. E vidite, sveta liturgija, koja je centar naše vjere, nije nešto tako. Ona iziskuje, ne samo prosto neku duhovnost, nego i nešto opipljivo, nešto što je fizički, nešto što je materijalno, a to je hrana i to nije čudno. Pogledajte samo u Svetom pismu. Čovjek nije prosto samo neko biće, da kažemo duhovno. Nije samo anđeo, nego je i tjelesno biće, psihofizičko biće. Zato Bog stvara čovjeka, udahnuje mu dah. Onda čovjek postaje živo biće i kaže mu da se hrani od svih plodova koje su pred njim tamo u Raju, osim toga jednog drveta. Znači, čovjek jede od tih plodova i živi. To je povezanost hrane i života. Preko tog ploda i jednog drugog, čovjek i pada. Vidite koliko smo povezani sa tim plodovima, sa nečim što je hrana, nešto što jedemo. Adam i Eva, znate priču, vidjeli su onaj plod, koji je lijep za oko, fin je, ukusan da se jede, a i primamljiv, zato što su znali da u njemu postoji neka moć. Ta priča ima veliku dubinu, ali vidite koliko se hrana nekako već tu pokazuje kao značajna. Čovjek i pada zbog te hrane”, kazao je o. Aleksandar.

Podsjeća da je mitropolit Amfilohije, pišući o svetoj liturgiji, “naveo jedan vrlo lijep primjer koji je našao u Egiptu”.

“Pronađen neki sarkofag. Da li je u pitanju bila neka žena, da li nekog plemenitog roda, možda neka princeza, ne znam. Kad su otvorili taj sanduk, pronašli su, zapisane dvije riječi - “žedna sam”. Mitropolit Amfilohije svojom dubinom analizira to šta je ono što je čovjeku potrebno da i kad umre, tamo preživljava. Zašto je žedan i tamo, sa one strane života. Potresna priča, o kojoj bi moglo puno da se priča”, nastavlja o. Aleksandar.

Govoreći o vezi svete liturgije i trpeze Gospodnje ističe da Hristos “dolazi, uči narod, iscjeljuje bolesne, daje svoje živonosne riječi, daje nam svoje živonosne zapovjesti o ljubavi”. “Polako se sve, čitav taj njegov život, vidite u Jevanđelju, sabira u tom finalu, a to je njegova smrt, koja je za nas i za naše spasenje, i svakako njegovo vaskrsenje. Pred svoje stradanje, on ostavlja učenicima ovu svetu tajnu liturgije i govori riječi “primite, jedite, ovo je tijelo moje, pijte iz nje svi, ovo je krv moja Novog zavjeta”, kazao je o. Aleksandar.

Nastavlja da trpeza, kao takva, ima poseban značaj, ne samo za tadašnje ljude, već i danas .

“Mada, svi mi danas nekako brzo živimo. Onda, takva nam je i hrana, “fast food”... Brzi život, brza hrana, a porodice se ne sabiraju. Jedemo što stignemo, posebno u tim velikim gradovima. U manjim, koliko toliko, opet se još nekako mirnije živi, ali se i ovdje sve nekako ubrzava, postoje vrlo haotično... Porodica se ne može okupiti oko objeda, koji ima veliki značaj za ljude. Pogledajte, počnite od samog sebe. Zašto je objed značajan? Hoćete li zvati svakoga čovjeka kući na objed, da ga zovete na ručak? Nećete. zvaćete neke prijatelje, neke ljude koji su vam jako bliski, da objeduju s vama. Što znači objedovati s vama? Da s nekim zajedničarimo, opštimo s nekim, s kojim smo baš bliski, koji su naši bližnji...”, nastavlja o. Aleksandar.

Govorio je i o plemenitom ponašanju hrišćana u davnim vremenima.

“Recimo u Rimskom carstvu, kada su im se dešavale teške stvari. Nama je nedavno bila korona, ali nije ni približno bilo teško kao u ta vremena, posebno kada nije bilo ovako dobre medicine. Zamislite nekada zbog kuge, ili nekih bolesti od kojih su ljudi umirali po gradovima, a neznabošci, pagani, neće ni da priđu, iako mu je to možda majka, djed, baba... Neće da se ne bi razboljeli. Ostavljali bi tako te ljude, često i svoje bližnje, da se i ne sahrane. A vidite hrišćane, šta rade? Kakav je to karakter hrišćana? On izvire iz svete liturgije, na kojoj se hrišćani napajaju jer je ona lijek besmrtnosti”, kazao je o. Aleksandar, dodavši da su hrišćani zbog svoje vjere prilazili i najtežim bolesnicima pomažući im ili sahranjivajući ih.

Ostavljalo je to, nastavlja dalje, izuzetan utisak na pagane.

“Govorili bi “ovo su sjajni ljudi, ljudi koji pre svega imaju svoj karakter, koji imaju svoj identitet, koji imaju svoju vjeru, ova vjera je čudesna, ne boje se smrti... To je nešto što je zaprepaštavalo druge ljude. Iako su to bila davna vremena, prije nekih 2000 -1800 godina, kada su hrišćani već bili gonjeni, značajna su i nama danas da se vratimo našoj vjeri kakva treba da bude, da imamo tu svijest što je sveta liturgija i da mijenjamo sebe. U svetoj liturgiji sve je sabrano. I Stari zavjet i Novi zavjet i molitve, svaka molitva, svaka riječ, puno drugih stvari... Ona od nas iziskuje, ne samo da se mi saberemo u našoj crkvi, u našoj vrlo jednoj zatvorenoj zajednici, da se Bogu pomolimo, da upalimo svijeću i kažemo “eto, to je to”. Ne, sveta liturgija od nas zahtijeva jedan aktivizam, da sva naša sedmica ide prema toj nedjelji da se s njom završava i dobije svoju punoću”, kazao je između ostalog o. Aleksandar Lekić na predavanju „Trpeza gospodnja-o liturgiji kroz Stari i Novi zavjet“.

Arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej stavrofor Nemanja Krivokapić kazao je da je to bilo posljednje predavanje u ovogodišnjem ciklusu, koji se tradicionalno realizuje tokom Vaskršnjeg posta.

Radio Kotor