Povodom teksta juče objavljenog u Vijestima „Ruganje državi i postrojavanje zvaničnika: Šta je sveštenik Backović poručio vladajućoj većini sa skupa u Morinju”, kao i drugih netačnih interpretacija u medijima, dužni smo da se obratimo javnosti.

Nismo začuđeni zlonamjernim tumačenjima koji dolaze od pojedinih društvenih činilaca koji su bili sagovornici autorke pomenutoga članka, jer oni imaju jasan kontinuitet aktivne borbe protiv Crkve i, konkretno, diskriminacije i bezakonog institucionalnog progona Srpske Pravoslavne Crkve, kad god su za to imali priliku.

Međutim, ono što je zbilja nedopustivo i izuzetno društveno štetno je postupak autorke članka koja je sebi dopustila da umeće neizgovorene riječi, koje u potpunosti mijenjaju smisao onoga što je u Morinju izrečeno. Umetanje riječi „crkva” (pa makar i u zagradi) je najobičniji falsifikat i žalosni primjer lažne vijesti i zlonamjerne propagande.

Naša Crkva niti ijedna vjerska zajednica nije poslodavac nikome u državnim i lokalnim administracijama niti im daje zarade. Potpuno je sumanuto tvrditi drugačije. Sveštenik Backović u Morinju nije imao nikakav mandat da govori u ime Crkve, te je to još jedan razlog u prilog tome da je te riječi mogao da izrekne samo kao jedan od građana ove zemlje, koji stvarno „zapošljavaju i daju plate” državnim zvaničnicima. S druge strane, uzdržavanjem od govora ili makar drugačijim i jasnijim izborom riječi je mogao i trebalo je da preduprijedi ovakva tumačenja, znajući da postoji spremna vojska onih koji će njegove riječi pokušati da zloupotrebe protiv Crkve.

Autorka članka i svi njeni sagovornici bi trebalo da razumiju da sveštenici imaju potpuno jednaka prava, kao i ostali građani, pa i pravo na javnu riječ, a da se ona ne vezuje za službu koju obavljaju. Profesor ili ljekar koji govore na bilo kojem i bilo kakvom lokalnom okupljanju ne govore u ime svojih ustanova ili rukovodstva, već u svoje lično ime. Isto važi i za sveštenike. To bi valjda trebalo da bude svima jasno.

Makar je crnogorskoj javnosti dobro poznato da se stavovi i poruke Crkve ne prenose na ovakav način. Crkva ima dovoljno javnog prostora da saopšti svoje stavove i kad smatra za neophodno, to čini jasno i direktno, kroz zvanične kanale informisanja.

Narativ koji pokušava da se nametne o navodnom bespravnom i „presudnom” uticaju Crkve na državne vlasti, pa još i o „dužničkom ropstvu” države u odnosu na Crkvu, predstavljaju propagandne i sračunate laži, kojima upravo oni koji su ovu državu „porobili” svojim kriminalnim i korupcionaškim aktivnostima i oni koji su im za to davali ideološku podršku iz svojih lukrativnih interesa, žele da društvo zadrže u tom ropstvu.

To što postoji određena dinamika u odnosima Crkve i države, ne predstavlja ništa neobično. Tako je u većini demokratskih država. I u našoj zemlji, razne institucije i društvene grupe imaju svoje različite interese i poglede na ova ili ona pitanja. Takva vrsta raznolikosti mišljenja je osnov savremenih demokratskih društava. Važno je da se zna ko se gdje i za šta pita. Crkva za crkvena pitanja, država za državna.

To što neznaveni društveni i politički činioci sekularnost zamišljaju kao zatvaranje Crkve i vjernika u „nišu”, kako je svojevremeno najavljivao njihov „šef” – to je problem njihove skučene retrogradne i nedemokratske svijesti.

Sekularnost Crne Gore nije ugrožena od Crkve. Uticaj Crkve na društvo se svodi na javni govor i apelovanje na savjest građana i nadležnih. Drugih instrumenata nemamo. Crkva nije zainteresovana za vršenje vlasti. Svako ko tvrdi drugačije – jednostavno ne govori istinu.

Mitropolija crnogorsko-primorska

Cetinje, 15. oktobar 2025.