U sjećanje na Mitrofana Bana – Mitropolita Crne Gore, Brda i Primorja, koji se na današnji dan 1920. godine upokojio u Gospodu,  a 1. oktobra 1920. položen u grob u porti Cetinjskog manastira, podsjećamo na tekst istoričara profesora Predraga Vukića iz monografije „Cetinjski manastir Rođenja Presvete Bogorodice 1484–2014”:

Cetinjska mitropolija u vrijeme mitropolita Mitrofana Bana

Na upražnjenu stolicu Cetinjske mitropolije knjaz Nikola imenovao je 27. maja 1884. godine administratora Zahumsko-raške eparhije, arhimandrita Mitrofana Bana, koji je tu stolicu i zauzeo 12. avgusta 1884, zadržavajući u isto vrijeme i upravu nad Zahumsko-raškom eparhijom.

Po stupanju na tron Cetinjske mitropolije 20. marta 1885, krenuo je arhimandrit Mitrofan u Petrograd da bude tamo, po naročitoj želji knjaza Nikole, posvećen za episkopa. Posvećenje su u Sveto-Isakijevskoj lavri 6. aprila 1885. izvršili mitropolit petrogradski Isidor i drugi članovi Svetog Sinoda, u prisustvu ruskog imperatora Aleksandra III Romanova i članova carskog ruskog doma.

Po povratku u domovinu, episkop Mitrofan se revnosno zauzeo oko uprave svoje eparhije. Iste godine, 27. oktobra, knjaz Nikola ga je povodom 25-godišnjeg jubileja svoje vladavine naimenovao za mitropolita. Na inicijativu mitropolita Mitrofana, mitropolit beogradski Mihailo Jovanović je napisao 1895. Službu Svetom Petru Cetinjskom Čudotvorcu, koja je po odobrenju ruskog Svetog Sinoda iste godine štampana u Moskvi u Sinodalnoj štampariji. Na taj način mitropolit Mitrofan je nastojao da se kult Svetog Petra Cetinjskog još više osnaži i utemelji, kako u crkvenom tako i u, inače neodvojivom, narodnom životu.

Mitropolit Mitrofan je nastavio sa sprovođenjem mjera u cilju preobražaja statusa sveštenstva, preobražaja duhovnog života i ustrojstva Cetinjske mitropolije.

Naime, u Cetinjskoj mitropoliji je stoljećima vladalo neredovno stanje usljed stalnih okršaja sa Turcima, pa je nakon Berlinskog kongresa konačno nastala potreba da se crkveni život i ustrojstvo Cetinjske mitropolije u Crnoj Gori usklade sa kanonskim crkvenim ustrojstvom ostalih Pravoslavnih Crkava.

Mitropolit Mitrofan je shvatio da nošenje narodnog odijela i oružja ne odgovara svešteničkom činu, pa je sa odobrenjem knjaza preduzeo mjere da sveštenstvo nosi odijelo koje mu dolikuje. U tom smislu, on je 1893. izdao raspis parohijskim sveštenicima i naredio im da narodno odijelo zamijene mantijama. Ova naredba izazvala je kod sveštenika prilično neslaganje, jer im nije bilo lako da se odreknu starog običaja, tim prije što su pojedini sveštenici bili uvjereni da im je tako oduzeta mogućnost da u slučaju potrebe prime učešće u bojevima i polože svoj život za otadžbinu, kao što su to generacijama činili. Neslaganje sa pomenutom odlukom nije dugo trajalo i sveštenstvo se relativno brzo sa ovom novinom pomirilo, shvatajući da čovjek i u mantiji može biti patriota.

Do 1900. sveštenstvo u Crnoj Gori uzimalo je od svojih parohijana tzv. bir ili naplatu u naturi. Svaka kuća morala je davati svešteniku 18 kg žita i izvjesnu platu po tarifi za izvršenje sveštenih obreda. Ovaj način naplaćivanja ni u kom pogledu nije bio dobar ni cjelishodan, utoliko više što je sam sveštenik naplaćivao bir neposredno od svojih parohijana, pa se dešavalo da usljed toga dođe i u sukob sa pojedinima. To se moralo vrlo štetno odražavati kako na njegovu sveštenoslužiteljsku tako i na učiteljsku i pastirsku dužnost. S druge strane, ovo nije bilo dobro ni za sam narod, naročito u nerodnim godinama, kada se jednoj porodici teško bilo rastati sa izvjesnom količinom žita, koje često puta ni na pazarima za novac nije mogla dobiti. Upravo zato je mitropolit Mitrofan, po odobrenju knjaza Nikole, odlučio da se bir zamijeni prirezom u novcu, pa da se tako i svešteničko zvanje poboljša i narodu olakša, što je u djelo sprovedeno.

Ovaj prirez, podijeljen u tri klase, prema imovinskom stanju naroda, skupljan je i davan mitropolijskoj kasi iz koje je sveštenstvo platu dobijalo. Ovom reformom zadovoljno je bilo i sveštenstvo i narod. Pored toga, ustanovljen je u isto doba i Sveštenički fond radi osiguranja penzija iznemoglim sveštenicima, kao i udovicama i djeci upokojenih sveštenika. Zakon o ovom fondu i izdavanju penzija iz njega napisan je i sankcionisan 8. aprila 1901. Reforma sprovedena 1900. godine bila je samo početak u pravcu poboljšanja materijalnog stanja sveštenika.

… Sve do početka XX vijeka Cetinjska mitropolija nije imala svoje duhovne sudove. Vremenom se nametnula potreba formiranja odgovarajućih duhovnih sudova, kako bi se brojni tekući problemi Cetinjske mitropolije lakše rješavali. U cilju njihovog formiranja a po saglasnosti knjaza Nikole, mitropolit Mitrofan se obratio poznatom kanonisti Nikodimu Milašu, episkopu zadarskom, s molbom da napiše ustave za pravoslavne konsistorije i Sveti sinod u Crnoj Gori. Episkop Nikodim se odazvao molbi. Kada su ustavi bili gotovi knjaz Nikola ih je sankcionisao svojim potpisima: 30. decembra 1903. i 1. januara 1904. Na Cetinju je već 2. januara 1904. počela sa radom Cetinjska konsistorija. Prve pak sjednice Svetog sinoda Cetinjske mitropolije održane su na Cetinju u maju 1908. Nikšićka konsistorija otvorena je Nikšiću 2. januara 1910.

Donošenjem ovih zakona konačno je uobličeno crkveno-pravno ustrojstvo Cetinjske mitropolije, tako da je uoči Balkanskih ratova ona imala, za ono vrijeme relativno solidno, crkveno-pravno ustrojstvo.

U Crnoj Gori, na prelazu iz XIX u XX stoljeće, sveštenici su imali značajan ugled. Budući da Crna Gora nije imala dovoljno učiteljskog kadra, to će sveštenici sve do kraja XIX i početka XX vijeka, dok se ne bude formirao dovoljan učiteljski kadar, obavljati dužnost učitelja u osnovnim školama širom knjaževine.

Položaj Cetinjske mitropolije regulisan je i u Ustavu Knjaževine Crne Gore, koji je stupio na snagu na Nikoljdan 6/19. decembra 1905. Knjaz Nikola se pribojavao rimokatoličkog prozelitizma i zato se postarao da se u istom Ustavu ugrade zaštitne odredbe kojim bi se Cetinjska mitropolija zaštitila od prozelitizma Rimokatoličke crkve. U članu br. 14 Ustava, doslovno je upisano: „Knjaz Gospodar i Njegov Dom moraju biti istočno-pravoslavne vjere“. U članu br. 40 i formalno je upisano: „Državna vjera u Crnoj Gori je istočno-pravoslavna. Sve ostale priznate vjeroispovjesti slobodne su u Crnoj Gori“.

Dakle, kako se da vidjeti, samo se pravoslavnoj vjeri garantuje status državne konfesije u Crnoj Gori. Prema članu br. 45 Ustava, Narodna skupština se sastoji iz poslanika koje narod bira i poslanika koji se imenuju po položaju. Pored ostalih, poslanici po položaju ili kako se još imenuju virilni poslanici su i: cetinjski mitropolit, arhibiskup barski i muftija podgorički. I konačno, u članu br. 136 Ustava doslovno se kaže: „Zabranjuje se svaka radnja upravljena protiv istočno-pravoslavne crkve u Crnoj Gori (prozelitizam)“. Dakle, knjaz Nikola se odista postarao da ustavno-pravnim normama zaštiti Pravoslavnu Crkvu od rimokatoličke duhovne agresije. Međutim, knjaz Nikola će se istovremeno postarati i da se Cetinjska mitropolija stavi pod pun državni nadzor, tako da njeni vjerski poglavari nijesu bili u mogućnosti da organizuju slobodan duhovni i vjerski život koji ne bi bio pod kontrolom državnih vlasti. Po svemu sudeći, Cetinjska mitropolija je faktički od strane knjaževe državne vlasti tretirana više kao državno nadleštvo a manje kao duhovna ustanova ili vjerska zajednica. Ovakvo ustavno-pravno ali i realno stanje u kome se Cetinjska mitropolija nalazila, potrajaće sve do austrougarske okupacije 1916. godine i gašenja Crne Gore kao samostalne države.

Kao knjaz i gospodar Crne Gore, Nikola I je nesumnjivo gajio poseban osjećaj poštovanja prema Cetinjskom manastiru i prema ličnosti i djelu Svetog Petra Čudotvorca Cetinjskog. Već kao učenik vojne škole u Sen Siru u Parizu budući knjaz Crne Gore napisaće pjesmu „Zvono Cetinjskog manastira“ (1859), u kojoj je na izuzetno osjećajan i živopisan literarni način iskazao svoja osjećanja prema starodrevnom zvonu koje se na manastiru nalazilo još od doba Ivana Crnojevića, ali i prema istorijskoj misiji i ulozi Cetinjskog manastira uopšte. U ovoj pjesmi mladi knjažević je jasno iskazao svoja srpska rodoljubiva osjećanja, kao i čvrsto uvjerenje da će prije ili poslije Turskom carstvu doći neminovan slom i da će se ostvariti ideal predaka: oslobođenje i ujedinjenje Srba i stvaranje jedinstvene srpske državne zajednice na Balkanu.

Nakon Berlinskog kongresa nastupio je proces useljavanja u Cetinjsko polje stanovnika iz okolnih nahija, kao i iz brdskih i hercegovačkih plemena, ali u manjoj mjeri. Poveljom Ivana Crnojevića, oko dvije trećine Cetinjskog polja zavještano je Cetinjskom manastiru. Sada, sa useljavanjem okolnog stanovništva u Cetinjsko polje, otvorilo se pitanje pravnog statusa zemljišnih posjeda Cetinjskog manastira. Stoga je knjaz Nikola 1895. donio „Manifest“, zakonski ukaz kojim je zagarantovao imovinska prava Cetinjskog manastira nad zemljišnom imovinom u Cetinjskom polju koja mu je dodijeljena još 1485. godine. U uvodnom dijelu „Manifesta“, knjaz Nikola naglašava istorijski značaj Cetinjskog manastira i Cetinjske mitropolije, koja izvodi svoj pravni kontinuitet od Zetske episkopije koju još od 1219. utemeljio osnivač autokefalne Srpske Crkve, Sveti Sava. Knjaz Nikola zaključuje u „Manifestu“ sljedeće: „Ovim najsvečanije potvrđujemo manastiru pravo svojine zemljišta na kom se cetinjska varoš, naša prestonica podiže, te dajemo svakome na znanje da ovo zemljište ostaje za sva iduća vremena u isključivoj svojini Cetinjskog manastira sveto i neprikosnoveno. Sveta cetinjska mitropolija bdiće nad ovim manastirskim pravom gospodarom Ivanom Crnojevićem darovanim i ovim našim ukazom potvrđenim“.

Novi stanovnici Cetinja, kao i starosjedioci, imali su pravo podizati kuće na manastirskoj zemljišnoj imovini ali je zemljište na kom bi useljene porodice podigle svoj dom i dalje ostajalo u svojini Cetinjskog manastira. Svaka porodica koja bi podigla svoj dom na manastirskom zemljištu u Cetinjskom polju bila je obavezna da jednom godišnje plaća zakupninu, tzv. laktarinu. I dvor kralja Nikole je podignut na manastirskom zemljištu, kao i Plavi dvorac, dvor prestolonasljednika knjaza Danila. Sve do Prvog svjetskog rata uprava dvora kralja Nikole i uprava Plavog dvorca plaćale su upravi Cetinjskog manastira zakupninu za korišćeno zemljište. Imovinska prava Cetinjskog manastira u Cetinjskom polju biće poštovana sve do svršetka socijalističke revolucije.

Brojne pojedinosti vezane za noviju istoriju Cetinjskog manastira mogu se naći u memoarima Mitrofana Bana, koje on nije objavio za života već su u cjelini publikovani tek 1991. godine. Mitropolit Mitrofan je iscrpno opisao istorijski slijed brojnih zbivanja kojima je i sam bio savremenik…

Brojni arhivski literarni izvori jasno ukazuju na to da je Cetinjska mitropolija u predjugoslovenskom razdoblju imala jasan i naglašen srpski narodnosni karakter, a da se Cetinjski manastir smatrao središtem srpske državne misli u Crnoj Gori…

Cetinjska mitropolija je još od ukidanja Pećke Patrijaršije, a sve do obnavljanja srpskog crkvenog jedinstva stvaranjem jedinstvene Srpske Pravoslavne Crkve 1920, ispoljavala težnju da kada se stvore povoljni politički uslovi pristupi obnovi drevnog Pećkog Patrijarhata. Još je pećki mitropolit Atanasije II Gavrilović, kada je u Beogradu 1750. rukopoložio Vasilija Petrovića za crnogorskog mitropolita, istom Vasiliju dodijelio zvanje „egzarha Pećkog trona“. Ovo zvanje mitropolit Vasilije ponosno će isticati sve do upokojenja. Tako je i na njegovom grobu u Aleksandro-nevskoj lavri u Petrogradu ispisana pored ostalog i titula „egzarh trona serbskago“.

Zanimljivo je da će i cetinjski mitropoliti, Ilarion Roganović i potom Mitrofan Ban, sebe titulisati kao egzarhe Pećkog trona. Isticanjem ove titule oni su nesumnjivo isticali i svoje namjere da pristupe obnovi Pećkog Patrijarhata kada se za to stvore povoljni uslovi, i kada Pećka patrijaršija sa Dečanima i ostalim svetinjama srpskoga roda Kosova i Metohije konačno budu oslobođena od otomanskog ropstva.

… Austrougarske trupe su 11. januara 1916, poslije snažne ofanzive zauzele i planinski masiv Lovćena. Slomom odbrambenog fronta na Lovćenu bio je otvoren put austrougarskim trupama smještenim na tom području za nesmetano osvajanje Cetinja. Malobrojna i slabo opremljena crnogorska vojska branila se svega tri dana (od 8. do 11. januara), pred neuporedivo nadmoćnijim i bolje opremljenim austrougarskim vojnim jedinicama. Tog 11. januara bio je uglavnom slomljen otpor Crnogoraca na lovćenskom sektoru. Jedinice Lovćenskog i Kotorskog odreda bile su demoralisane i zahvaćene rasulom. Austrougarska vojska, koja je nanijela poraz crnogorskim odbrambenim snagama na lovćenskom ratištu, slavila je 11. januar kao dan pobjede. Posljedice pada Lovćena bile su teške za Crnu Goru. Tim danom obilježen je suštinski početak kraja njene državnosti. U odgovornim vojno-političkim krugovima kao i u širokim slojevima naroda, shvaćena je sva ozbiljnost tog tragičnog događaja. Očekivalo se da okupacione vojne jedinice uđu svakog časa u Cetinje. Stoga nije bilo vremena za oklijevanje. Još istog dana (11. januara) evakuisani su Dvor, Vlada, Vrhovna komanda, saveznička poslanstva a djelimično i neke državne ustanove.

Iz straha od neprijateljskih represalija i osvete pa i eventualnog skrnavljenja svetilišta i svetinja u glavnom gradu Kraljevine Crne Gore, cetinjski mitropolit Mitrofan Ban je postupio po želji kralja Nikole i hitno izvršio sve praktične pripreme za privremeno izmještanje moštiju Svetog Petra Cetinjskog iz svetiteljske ćelije Cetinjskog manastira. Uz svu dužnu obazrivost, ćivot je pod strogim nadzorom prenesen u kapelu kraljevog dvorca Kruševca u Podgoricu. U pratnji ćivota na putu od Cetinja do Podgorice išli su članovi crnogorskog dvora i vlade. Sve je to rađeno u najvećoj tajnosti, jer je obnarodovanje tog čina u trenutku kad se očekivao ulazak okupacionih trupa u Cetinje moglo da izazove pravu pometnju i uznemirenost u narodu. Mošti Svetog Petra Cetinjskog ostale su u kapeli na Kruševcu vjerovatno do sredine marta 1916. godine, dakle oko dva mjeseca.

Početkom marta u Crnoj Gori uvedena je specijalna vojna uprava pod imenom Vojno-generalno guvernerstvo za Crnu Goru. Tek kad je nova okupaciona vlast bila organizovana moglo se pristupiti inicijativi oko povraćaja moštiju Svetog Petra u svetiteljsku ćeliju Cetinjskog manastira.

Već 13. januara 1916. palo je Cetinje. Austro-ugarska artiljerija je teško oštetila kapelu Svetog Petra Cetinjskog na Jezerskom vrhu. Izgradnjom prve crkve posvećene Svetom Petru Cetinjskom na Lovćenu i odlukom da bude sahranjen u tom zavjetnom hramu, Njegoš je oblikovao mit o Lovćenu – zavjetnoj planini, koju je kralj Nikola ne bez razloga nazvao „Srpskim Olimpom“. Lovćen postaje simvol Crne Gore ali i više od toga – simvol srpskog nacionalnog integralizma, simvol pravoslavne duhovnosti, kulture i civilizacije na Jadranu. Kralj Nikola I će 1913. u izjavi za francuski list „Tan“ pored ostalog doslovno reći: „Brdo Lovćen je Olimp srpski. Spomenik je podignut Božjom rukom slobodi i njezinim braniteljima“.

Austrougarska artiljerija je sračunato porušila zavjetnu kapelu Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, smatrajući da će kult Lovćena i kult vladike Rada u narodu biti definitvno urušen. To se, razumije se, nije desilo. Guverner okupirane Crne Gore general Viktor Veber fon Vebenau piše 6. jula 1916. mitropolitu Mitrofanu, naređujući mu da odredi lica koja će prisustvovati ekshumaciji i prenosu zemnih ostataka vladike Rada s Lovćena na Cetinje. Mitropolit mu je odgovorio da u taj projekat niti smije niti hoće da ulazi a okupator neka čini što god hoće. Poslije ovakvog odgovora činilo je da će okupator odustati od svoje namjere ali su se nade iznevjerile. Guverner Vebenau 27. avgusta 1916. ponavlja ovaj zahtjev ali sada u kategoričnoj formi. Zato su zemni ostaci vladike Rada preneseni 12. avgusta 1916. iz kapele Svetog Petra na Jezerskom vrhu u Cetinjski manastir.

***

Mitropolit Mitrofan je o podizanju sopstvenog nadgrobnog spomenika u krugu Cetinjskog manastira počeo da razmišlja kada mu se zdravlje temeljno narušilo 1911. U svojim memoarima on temeljno razmatra ovu temu, pa pored ostalog kaže:

„Na sami Božić 1911. godine poslije svete službe koju sam ja odslužio osjetio sam se slaba zdravlja. Legao sam u postelju i bolovao manje-više dva mjeseca dana. Ovo bolovanje nije bilo bez znakova koji su predočavali opasnost. Ja sam i inače često puta pomišljao, kad bude suđeno, đe bih se imao sahraniti. Ovima mislima dalo mi je povoda, to što je pokojni mitropolit Ilarion ukopan u Vlaškoj crkvi, a pokojni mitropolit Visarion moj predšestvenik u groblju pred Vlaškom crkvom. No, poslije zabranjen je ukop pred Vlaškom crkvom, a prenešeno je groblje, ili bolje reći učinjeno je novo groblje na strani, nedaleko od Donjeg kraja. Ovakvo stanje stvari dovelo me je uviđavnosti da za sahranu arhijereja nema određenog mjesta, jer u Mitropoliji poslije vladike Rada, nijedan mitropolit nije bio sahranjen. Vladika Rade, ukopan u Mitropoliji ostao je u grobu četiri godine, pa je zatim bio prenešen na Lovćen. A prije njega, mitropolit Petar Prvi, Sv. Petar Danilo Petrović, bio je sahranjen u manastiru u Maine, a vladika Savo u manastiru na Stanjeviće. Zatim, ostaci Danilovi prenešeni su iz Maina i sahranjeni na Orlovome kršu a Savine kosti prenešene iz Stanjevića i hrane se u riznici Cetinjskog manastira. Iz ovoga vidi se da za mitropolite nije bilo određeno mjesta u Mitropoliji na Cetinju. No, kako je manastir Cetinjski zadužbina Danila Petrovića i kako je u ovom manastiru ukopnica vladajuća doma kraljevog, a osim toga, kako u Crnoj Gori za svako važnije pitanje treba iskati odobrenje Kraljevo, zato i meni je predstojalo da i ovo pitanje, kao što sam mnoga druga, dovedem u dobar poredak… Ja sam promislio. Ako ja budem Kralju o ukopu mome usmeno što govorio, on bi me mogao odbiti sa njegovom običnom šaljivom izjavom: Ostavi, čovječe, nećeš ti još zadugo umrijeti, te nije ni nužno da o tvome ukopu sada govorimo. Da bih ovakvi neodređeni odgovor izbjegao, ja sam Kralju, 28. marta 1912. godine, napisao pismo i razložio mu moju želju o ukopu u Manastiru Cetinjske Mitropolije. Odmah sjutradan, 29. marta, Njegovo Visočanstvo Kralj Nikola Prvi najmilostivije odgovorio je na moje pismo. Kraljev odgovor, na moju adresu upućen od riječi do riječi glasi: „Preosvešteni! Primio sam tvoje pismo 28. ovog mjeseca u kojemu tražiš jedan komadić za tvoj grob u našemu Manastiru. Ja ti ga neću dati, Preosvešteni. Ja neću da se tu sahraniš. Ja neću, da tu viđu, kad bi te prestajao, jednu raku, jednoga izdajnika. Evo 43 godine od kada obojica služimo na oltaru Crkve i domovine s vjerom, da ćemo našu zemlju uveličati i proslaviti. Pa zar hoćeš viteže kolašinski, da me izdaš u našim podvizima, da se sahraniš pod Orlovim Kršem? Gdje su ti Dečani? Gdje je Patrijaršija? Gdje Prizren? Tamo se valja sahraniti, Preosvešteni. Ili u crnoj zemlji, ili u utrobi vukova Šare (planine) i Kačanika. Pa kako hoćeš, baš i ela ostani ovdje, a ja ću tamo bez tebe. Ostanem li živ, povratiću se i na moje Cetinje, vidjeću tvoju ploču nju ću suzama orositi i doviknuću ti dolje: Zašto ne pođe za mnom? Preosvešteni! Prežalostan sam od tvoga pisma. Neću da te ostavim pod neizvjesnošću. Kad bih te Božjom voljom prestojao, pa i da mi nijesi ništa pominjao, ja bih mojemu vjernomu Arhipastiru, ispovjedniku i drugu odredio mjesto u tome manastiru u kojemu si primjerno služio i kao čovjek, i kao Prvosveštenik, i kao građanin, i kao junak i kao državnik. Ožalošćen sam tvojom odlukom, da sebi ogradiš vječni dom, i da na to već pomišljaš, kad si međutim još Bogu hvala svjež i zdrav. Ali opet, to je crta tvoje mudrosti, pak je, moj dobri Vladiko, i izvrši a ja ću toplo moliti Boga, da što poznije postaneš stanovnik tvoje grobnice. Cetinje 29. marta 1912. godine Kralj N. I. s.r.“

U skladu sa kraljevim odobrenjem, mitropolit Mitrofan će podići grobnicu u dvorištu Cetinjskog manastira. Mitropolit Mitrofan se upokojio 30. septembra 1920. u Cetinjskom manastiru. Sahranjen je upravo u nadgrobnom spomeniku koji je u krugu Cetinjskog manastira podigao za života.

Izvor: “Svetigora” br. 286