Pozdravnim slovom po otpustu, vjernicima se obratio domaćin, Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop i Mitropolit žički dr Justin. Izrazio je radost zbog dolaska Mitropolita Joanikija i istakao da je veliki blagoslov za Žičku eparhiju molitveno zastupništvo svetitelja čije se mošti nalaze na tlu Crne Gore.

Napomenuo je da se niko od ljudi ne spasava svojim silama, nego samo u Crkvi, svetim tajnama i svetim vrlinama.

„I vi se danas nalazite u ovoj svetoj obitelji gde počivaju slavni Nemanjići i sam taj događaj da smo mi danas ovde, to je velika privilegija i blagoslov Božiji da nas Gospod Bog odredio da ovde budemo. I to prožima i srce naše i dušu našu i čitavo naše biće i samo i jedino ostaje u svemu tome što jesmo i gde jesmo velika blagodarnost velikome Gospodu Bogu našemu- caru careva i gospodaru gospodara“- rekao je Mitropolit Justin i prepustio riječ Mitropolitu Joanikiju.

Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije iskazao je blagodarnost Mitropolitu Justinu na pozivu i čestitao slavu cijeloj  Žičkoj eparhiji.

„Ovo je veliki dan za slavnu i veliku Žičku eparhiju kojoj je bio na čelu Sveti Sava kao i na čelu cijele srpske Crkve i ovaj praznik praznuje se danas posebno u Eparhiji žičkoj, ali praznuje se i u cijeloj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Danas proslavljamo, ne samo Svetoga Simona monaha, nego i Svetoga kralja Vladislava i još druge koji se danas pominju sa njima. Kada gledamo na vrline svetih Nemanjića, uvijek se nekako kao ljudi zapitamo kako su mogli dostići tako velike vrline, kako su uspjeli da učine tako velika djela. Znamo da su svi bili, počevši od Svetoga Simeona Mirotočivog i njegovih nasljednika, isto tako ljudi velike duboke vjere. Znamo da su postili i da su se Bogu istrajno molili, da su imali čežnju za carstvom nebeskim i posebno, da su smatrali da je sve ovo na zemlji, i čast i slava koju im je Bog dao da vladaju, da upravljaju, da rukovode, da sude, da je to sve privremeno i kratkotrajno. Sveti Simeon negdje pred kraj života kaže: Vidjeh da je to sve prahi pepeo“–besjedio je Mitropolit Joanikije.

Govoreći dalje o svetim Nemanjićima Mitropolit Joanikije je naveo da su se vezivali za carstvo nebesko želeći da ljepotu carstva nebeskoga ,koga su sagledali duhovnim očima, ugrade u svetinje, u svete hramove Božije.

Visokopreosvećeni vladika podsjetio je na riječi Vladike Nikolaja da je najveća pobjeda, pobijediti samoga sebe, kao i na pouku Svetog Serafima Sarovskog da je cilj života na zemlji da zadobijemo Duha Svetoga.

„Naše je da se borimo. Prije svega da se borimo sa sobom, da pobijedimo sebe- svoje slabosti, svoje mane, ali iznad svega toga vidimo da su sveti Nemanjići postali to što jesu, što su išli za Hristom, što su od Njega crpili blagodat i milost i istinu i pravdu i ljubav Božiju, što su cio svoj život upodobljavali tako i trudili se da idu putem Hristovim i da učine sve da se s Njime sjedine, da uklone svaku prepreku grijeha i sve ono što čovjeka sprječava da bi se sjedinio sa Hristom i uvjereni smo da je tajna njihove svetosti baš u tome što su se vezivali samo za Hrista Gospoda, ne za ovaj svijet, ne za slavu i veličinu i bogatstvo koje su imali u izobilju ovoga svijeta, nego za Hrista Gospoda- naveo je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije.

Istakao je vrline Svetoga Stefana Prvovjenčanog koji je išao za očevim stopama, ali imao i veliko poštovanje prema svom mlađem bratu Savi pred kojim se smiravao i od koga je učio.

„Vidimo da je bio čovjek i velike duhovnosti, iako vladar i ratnik, ali i čovjek duhovan. To je teško spojiti, ali on je to spojio. Rijetko ko to može da spoji da bude na vlasti, a da isto tako bude i blagočestiv, pun straha Božijega i molitve i duhovan i da zna da se kaje i da se smirava kao što je Sveti Stefan Prvovjenčani. I on se prema svome mlađem bratu Savi odnosio kao prema svome učitelju koji ga je privodio Hristu Gospodu i njega, ali i cio srpski narod. Čudesne tajne, draga braćo i sestre,čudesno veliko nasljeđe Nemanjića- zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Lana Ostojić

Fotografije: Željko Drašković