Povodom petogodišnjice od upokojenja protojereja- stavrofora Momčila Krivokapića, danas (03.05.2025.) je u Crkvi Pokrova Presvete Bogorodice u Škaljarima služena zaupokojena liturgija.

Paroh tivatski, protojerej Mijajlo Backović, svoje obraćanje na grobu započeo je riječima „Hristos Voskrese, Vaistinu Voskrese“, kojim je, kako je istakao, otac Momo živio za vrijeme svog ovozemaljaskog života.

„I zaista, taj eho odzvanja vjekovima u srcu svakog hrišćanina, odzvanja i u našim Svetim hramovima služeći se Svetom liturgijom, taj eho, eho je najvećeg dara čovjekovog, a to je prazan grob Hristov u Jerusalimu. Ima li veće pobjede braćo i sestre i draga djeco, od pobjede Vaskrsenja Hristovoga i ima li većeg dara od punoće praznoga groba Hristovoga u Jerusalimu?

Svaki onaj put, kada stojimo na grobovima ljudi koji su svjedočili upravo ovu pobjedu i živjeli životom pobjede Vaskrsenja Hristovoga, na grobovima naših svetih predaka mi ne stojimo na grobu tuge, grobu žalosti, grobu kraja, nego na vratima početka vječnoga života, vječnog i neprolaznog.

I danas braćo i sestre, kada smo dolazili kod ovoga hrama, u srcu svom smo osjećali neku tugu, jer na dverima Crkve nećemo zateći onoga koji je bio putevoditelj mnogima od nas i učio nas kako upravo živjeti tom pobjedom života vječnoga. Ali čim smo došli na ovo mjesto i vidjeli njegovu sliku ovdje, mi više nismo bili tužni. I svaki put kada dođemo na ovo mjesto, razgovaramo sa ocem Momom, razgovaramo i savjetujemo se šta da radimo, a to pokazuje da nema kraja, da je ovo samo početak , gdje onaj koji je prešao ova vrata i prošao kroz ova vrata groba, postaje svima nama prisan. Od tog trenutka do danas, svako od nas sa tim čovjekom može da razgovara. Može s njim da bude, da se s njim savjetuje, u molitvama s njim da razgovara.

Dok živimo i hodimo ovim svijetom, mnogima smo nedostupni. Brzina ovoga svijeta i život metežni ovoga mora po kojem putujemo, nemilosrdan je i vrlo često nas odvoji od ljudi koje volimo, pa i za vrijeme ovozemaljskog života i ne gledamo se sa njima i ne susrećemo se i žalosni smo zbog toga. Isto tako treba gledati i na ovaj trenutak, da poslije pet godina od odlaska, mi znamo da ćemo se opet sa njim sresti i vjerujemo u to. Trudimo se da živimo životom kojim nas je on učio, a to je uvijek život ljudski.

Nije trebalo ništa uz oca Moma učiti drugo nego biti čovjek kakav je on bio. I nije to ništa u teologiji uzvišeno što je on nama govorio. Učio nas je jednostavno da budemo ljudi. A to jednostavno, biti čovjek, nije nimalo jednostavno. To je baš najteže. Lako je pročitati mnogo bogoslužbenih i bogougodnih knjiga i čuti mnogo lijepih besjeda. Lako je i zanositi se i u tom trenutku osjećati nešto lijepo u svome srcu, ali nije lako, braćo i sestre i draga djeco, živjeti po tim riječima

Lakoću života u Jevanđelju, koji je nosio sa sobom naš otac Momo, davalo je nama lakoću da pojednostavimo taj naš život koji je često komplikovan. Zato, onaj koji je sužio Hristu, raspetome Hristu, ali i Hristu Koji je vaskrsao i pobijedio smrt, okupio nas je i danas nakon pet godina i okuplja nas na svakoj liturgiji u svakoj molitvi i u svakom razgovoru, nas koji smo se danas okupili ovdje.

I neće prestati da se pominje ime oca Moma dokle god ima ljudi koji su vjerovali u njegove riječi, a njegove riječi nisu bile njegove nego riječi vječnosti, riječi Jevanđelja po kome je on živio. Ta riječ koja je vaskrsla kroz život i službu svešteničku oca Moma, ona nikad neće umrijeti. I kada tijelo napusti ovu zemlju, kao što je njegovo napustilo, čekajući baskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka i drugi dolazak Hristov, mi nismo i nećemo nikad zaboraviti čemu nas je on učio.

Zato nisam danas tužan. Više mi nedostaje nego što sam tužan i više mi nedostaju njegovi razgovori i njegov prolaz kroz Crkvu i ta brzina i energija kad ima neki problem u svom životu. Ali zato znam gdje ću doći i gdje ći se s njim konsultovati, a to je kad se spustim u svoje srce, ma gdje se nalazio.

Neka Gospod njegovu dobru dušu upokoji u Carstvu nebeskom, tamo gdje su svi njegovi preci, od Kosova do Kosova i do dana današnjega i tamo gdje je Vaskrsenje Hristovo i svjetlost Vaskrsenja Hristovog u kojoj je on i za vrijeme ovozemaljaskog života živio.

Porodici i svima vama neka bude na zdravlje, na spasenje, na utjehu i na pamćenje, jer najveći dar nama, poslije Vaskrsenja Hristovog, je da pamtimo to Vaskrsenje i ljude koje smo susretali u putovanju ovom koje zovemo život. To su bili naši saputnici, a mnogi od njih i naši putokazi. Neka Gospod podari da imamo i susretnemo još takvih putokaza u ovome životu koji će nas povesti ka Vaskrsenju Hristovom i opštem vaskrsenju života vječnoga. Hristos Voskrese“, poručio je o. Mijajlo.

Predsjednik SPCO Kotor Mišo Sekulović, obraćajući se porodici oca Moma, sveštenstvu i narodu okupljenom uz vječno počivalište na škaljarskom groblju uz samu Crkvu Pokrova Presvete Bogorodice, kazao je da se danas, na petogodišnjicu od njegovog upokojenja podsjećamo na veliki gubitak za našu Crkvu, naš grad i sve vjernike pojedinačno.

„Uvijek ćemo se podsjećati da nas je otac Momo u toku pedesetogodišnjeg službovanja, kao arhijerejski namjesnik za Boku, sabirao u okrilje jedne jedine naše Srpske pravoslavne crkve. Nećemo zaboraviti da je otuđene od vjere vraćao sebi i svojoj duhovnoj vertikali.

Svojom ličnošću, časnim i čestitim životom, zajedno sa svojom životnom saputnicom Smiljkom, odolijevao je svim pritiscima i uspio da nas još više očvrsne u vjeri da život ispunjen vrlinama pobjeđuje smrt.

Ocu Momu laka zemlja i vječni mir, a obaveza članova Crkvene opštine kotorske je da budu Njegovi sljedbenici u skladu sa hrišćanskiom načelima naše Crkve. Porodici našeg oca Moma želimo svako dobro i napredak“, kazao je Sekulović.

Arhijerejski namjesnik bokokotorski, protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić, upokojio se u Gospodu 29. aprila, 2020. godine.

Samo godinu dana ranije, otac Momo je proslavio pet decenija svešteničke službe, koju je od prvog dana svog rukopoloženja za đakona, pa potom i za sveštenika, obavljao u Kotoru, predano i posvećeno do poslednjeg svoga daha.

Vječan spomen i Carstvo nebesko, dragi oče Momo!