Protojerej Oliver Subotić (upravnik Misionarskog odjeljenja Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke) besjedio je na veliki hrišćanski praznik Svetih apostola Petra i Pavla – Petrovdan koji je danas, u šestu nedjelju po Duhovima 12. jula 2026. godine, liturgijski proslavljen u Crkvi Sv. Nikole u kotorskom Starom gradu.

Svetom liturgijom načalstvovao je arhijerejski namjesnik kotorsko-tivatski, paroh kotorski, protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić, a pored o. Olivera sasluživao je i protojerej Nenad Kalem.

“Braćo i sestre, dolazeći na Svetu liturgiju svake ned‌jelje, svakoga praznika, uživajući u ovim divnim službama, pogotovo u ovom svetom hramu, u blagoljepiju službe, često zaboravimo kolika je žrtva podnijeta u vjekovima koji su za nama, da bismo mi danas slobodno mogli da dolazimo u hramove, da se molimo Bogu, slavimo Gospoda i da svoje duše napajamo svetim molitvama, da se pričešćujemo, da u sebe unosimo ono što je najveće blago koje možemo dobiti, a to je tijelo i krv Hristova.

Velika žrtva je podnijeta da bismo mi to mogli činiti u slobodi. Žrtva prije svega svetih Božjih ugodnika. Ali, na prvom mjestu apostola, čije je svjedočanstvo u temeljima Crkve. Među apostolima dva se izdvajaju, prvovrhovna. To su apostoli Petar i Pavle, čiji spomen prazujemo danas.

Crkva je s’pravom upravo izdvojila ova dva čovjeka iz Sabora apostola kao zaista izuzetno posebne ličnosti koje će, kao takve, biti do kraja svijeta i vijeka. Apostol Petar, onaj na čijem je ispovijedanju vjere, sazdana Crkva. To je vjera da je Hristos, Sin Boga živoga. Nemojmo zaboraviti, apostol Petar ne ispovijeda Gospoda samo za Hrista, već za Sina Božijeg. Naša vjera je u Sina Božijega, koju je apostol Petar prvi ispovijedio i zbog toga je tako važan. Na kamenu ispovijedanja te vjere Crkva stoji i obstaje sve ove vjekove i biće tako do kraja svijeta i vijeka.

Apostol Petar, ono što je najčudesnije u svemu, jeste bio jedan galilejski ribar, čovjek koji nije učio nekakve velike škole. Bio je porodičan čovjek. Mi bismo danas mogli da kažemo, jedan potpuno običan čovjek kojeg srećemo svakoga dana u svom životu gledano s’polja. Međutim, Gospod Bog je vidio dubine njegovog bića i On je znao da će u njemu naći onoga koji će biti prvovrhovni apostol, koji će postati učitelj vaseljene. Zamislite koje je to čudo Božije, da jedan neuki galilejski ribar postane učitelj vaseljene, a to je postao, razumije se, blagodaću Duha Svetoga koja ga je osvetila, posvetila, umudrila i učinila da postane to što jeste“, kazao je o. Oliver.

Sa druge strane je, nastavio je dalje, apostol Pavle, spolja potpuno je drugačija ličnost, izrazito učen čovjek, odrastao kod velikih učitelja jevreskog Starog zavjeta.

„Apostol Pavle je bio čovjek vanrednih intelektualnih sposobnosti, prvobitno, kao što znamo, progonitelj Crkve, a potom „apostol neznabožaca“, izabrani sasud Božji, kome se Hristos javlja u nestvorenoj svjetlosti, kada ovaj biva na putu za Damask, goneći hrišćane. I, u toj nestvorenoj svjetlosti, apostol Pavle zadobija tajnu bogoslovlja. Njemu se otkriva tajna Crkve kao tijela Hristovoga i apostol Pavle, kao što rekosmo, postaje „apostol neznabožaca“. Čudesna je širina i ljepota Crkve koja objedinjuje takvo raznolike ličnosti u jednom i čini da u Hristu postanu tako veliki svjedoci. Podsjeća i nas, razumije se, da i mi sami to budemo po mjeri svojih mogućnosti. Nikada nemojmo zaboraviti - poslednja zapovijest Gospodnja kaže: “Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovijedio”. Zapovijest Gospodnja, koju Gospod predaje, neposredno prije nego što će se vaznijeti na nebo, sa Maslinske gore, upućena je svima nama, a apostoli, među njima prije svega Sveti prvovrhovni apostoli Petar i Pavle, podsjećaju nas da u revnosti budemo ognjeni i da sledujemo toj zapovijesti svako po svojim moćima. Razumije se, neko nema moć propovjedništva, svjedočenja vjere na taj način, ali on može pomoći svojim pastirima na bilo koji drugi način.

No, ima jedna druga stvar, draga braćo i sestre, na koju nas apostoli, Sveti, veliki i preveliki, Petar i Pavle, podsjećaju, a to je da nikad ne očajavamo. Da nikada ne očajavamo ma u kakav pad da padnemo. Ma šta da se desi, postoji izlaz, postoji mogućnost, ne samo da ustanemo, nego da se uzdignemo do visina koje su nam možda u tom trenutku neslućene. Jer, apostol Petar, nemojmo to zaboraviti, u slabosti ljudskoj ima i ono trokratno odrečenje od Gospoda, gdje se kao čovjek uplašio. Kada se blagodat Božija povuče, svakome se to može desiti. Vjerovatno bi se svako od nas tako ponašao, svakome bi se vjerovatno od nas tako nešto desilo da smo bili na istom mjestu, jer blagodat Božija je ta koja nas čini jakima a Gospod je u promislu dopustio da apostol Petar padne, da bi svima nama dao nadu. Kroz primjer apostola Petra, koji nije pao u očajanje nego je, ušavši u dubinu pokajanja, opet ustao i potvrdio Gospoda za prvovrhovnog apostola i postao to što je postao. Dakle, apostol Petar nas uči na taj način.

Apostol Pavle sa svoje strane je progonitelj hrišćana u prvo vrijeme, a potom najveći propovjednik riječi Hristove „apostol neznabožaca“. Stalno ga je mučilo to što je nekada proganjao Crkvu. Sebe je smatrao najmanjim od svih apostola. Kaže, Gospod se njemu obratio kao kakvom nedonoščetu, ali opet pokazao je kako, prema njegovim riječima, treba iza sebe ostavljati ono što je loše i ,kako kaže apostol Pavle - “šta je iza mene, ostavljam, a sežem naprijed i trčim ka meti, trčim ka mome Gospodu”. I eto kako nas ta dva čovjeka, draga braćo i sestre, poučavaju i inspirišu svojim životnim primjerom, daju nam snage da i mi svojim životnim iskušenjima, u padovima, ne padnemo u očajanje, nego da ustajemo. Što prije da ustajemo, dokgod smo živi da ta borba traje uvijek i da nikada ne odustajemo, stremeći ka Hristu, Kome neka je slava u vjekove, vjekova, amin”, poručio je o. Oliver.