O. NEMANJA KRIVOKAPIĆ NA KRSTOVDAN: KRST SIMBOL I SILNO ORUŽJE U BORBI PROTIV ZLA

U nedjelju, 27.septembra, na praznik Vozdviženja Časnog krsta, u Crkvi Sv. Nikole u Kotoru služena je sveta liturgija na kojoj je besjedio otac Nemanja Krivokapić.

„U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.  Danas, na današnji dan, Pravoslavna crkva proslavlja veliki praznik — proslavlja Časni Krst, i zbog toga ga svečano postavljamo u centar crkve, klanjamo mu se i cjelivamo ga. Ovaj praznik zove se Vozdviženje Časnog Krsta. Vozdviženje znači uzdizanje, svečano postavljanje Časnog Krsta.  

A tiče se, prije svega, događaja pronalaženja Časnog Krsta u Jerusalimu, ali ne samo tog događaja, nego i još nekoliko istorijskih događaja u vezi sa Krstom.  

Prije svega, kao što sam rekao, proslavljamo dan kada su car Konstantin i njegova majka, carica Jelena, pronašli Časni Krst u Jerusalimu. To je bilo u 4. vijeku. Hrišćani su tek u 4. vijeku dočekali da se pronađe Časni Krst — nije odmah pronađen zato što nije bilo jednostavno hrišćanima da ispovijedaju hrišćansku vjeru u prva tri vijeka, zato što su carevi do tada bili mnogobošci, pa su hrišćane progonili i ubijali. Tek dolaskom cara Konstantina i njegove pobožne majke, carice Jelene, hrišćanstvo dobija mogućnost da se javno ispovijeda vjera. Tek tada počinju da se grade crkve. Do tada nije bilo crkava, okupljali su se po sobama, kućama, grobovima, katakombama, tu se molili i služili liturgije, a od cara Konstantina pa nadalje i za hrišćane je nastala sloboda. Njegova majka, carica Jelena, je poželjela da se pronađe časni Krst, pa su otišli u Jerusalim, raspitali se gde bi to moglo da bude, pokazali su im gdje je ta Golgota gdje je razapet Gospod Isus Hristos. Međutim, tu je bio sagrađen jedan mnogobožački hram.  

 Srušili su taj hram, sklonili ga i zaista usred uspjeli da pronađu Časni Krst. Svečano su ga unjeli u Jerusalim i to je taj veliki praznik koji na današnji dan proslavljamo.  

Takođe, sjećamo se na današnji dan i događaja kada je u 7. vijeku car Iraklije vratio Časni Krst u Jerusalim poslije jedne bitke sa Persijancima. Naime, Persijanci su bili odnijeli Krst kao trofej u Persiju, a onda je car Iraklije  ponovo pobijedio Persijance i svečano vratio  Krst u Jerusalim. Po predanju, car je htio svečano da unese Krst onim putem kuda ga je nosio Gospod Isus Hristos ulicama Jerusalima, ali jednostavno nije mogao fizički, nešto ga je sprečavalo. Patrijarh je vidio anđela koji mu je objavio da je tim putem nosio Gospod taj Krst, ali ne u svečanom odjelu, nego bos i u skromnom odjelu i da je nosio krst na ramenima. Tako da je onda na taj način i car ponio Krst,  da bi ga svečano uzdigli i proslavili.  

Sjećamo se takođe još jednog događaja, takođe vezanog za Krst i cara Konstantina  — kada je u bici protiv mnogobožačkog cara Maksencija car Konstantin ugledao na nebu znak Krsta i pisalo je: ’Ovim pobjeđuj.’

Zbog čega se to dogodilo? Zato što to nije bila samo jedna bitka jednog cara protiv drugog cara, nego je to bila bitka dobra protiv zla. Taj car Maksencije bio je mnogobožac i gonitelj hrišćana. I nije samo to, nego je to njegovo mnogoboštvo i prinošenje žrtava bilo takvo da su žrtvovali i djecu i trudnice, tako da je to više ličilo na satanizam nego na mnogoboštvo. Zato što je mrzio hrišćane i gonio ih, borba protiv tog cara je bila borba dobra protiv zla. Zato se Bog javio i pomogao mu, i dao mu znak krista kojim će pobijediti neprijatelja. Ovaj znak Krsta je car Konstantin dao vojnicima da stave na štitove. Dakle, to nije samo jedna pobjeda, nego pobjeda dobroga nad zlom, a nama podsećanje da u borbi protiv zla imamo Krst kao snažan simbol, ne samo simbol, nego oružje pobjede protiv zla.  

Zašto onda na današnji dan postimo? Zato što je svako sjećanje na Krst zapravo sjećanje na stradanje Gospoda Isusa Hrista. Čuli smo da i Jevanđelje koje smo sada pročitali, detaljno opisuje događaj raspeća Gospoda Isusa Hrista, kada su Mu sudili, osudili Ga i razapeli na Krstu.  

Dakle, uvijek kada se sjećamo Krsta, sjećamo se i stradanja Hristovog. Zato i postimo, da na neki način sastradavamo sa Hristom koji je stradao za nas.

Ali da li je to tužan praznik? Nije! Radostan je praznik zato što raspeće i stradanje nikada ne idu sami za sebe, nego uvijek zajedno sa Vaskrsenjem. Jer je Hristos stradao da bi vaskrsao. To je bilo planirano da dođe da strada da bi vaskrsao. Jer da bi naš ljudski rod spasio, bilo je potrebno da se pobIjedi smrt. A smrt je mogla da se pobjedi samo Vaskrsenjem. I tako, kao pravi Bog i pravi čovjek, razapet je, umro, ali i vaskrsao, pobijedio smrt!  

Zato se, kada se sjećamo svih ovih događaja, uvijek sjećamo, prije svega i Vaskrsenja. Stradao je da bi mogao da vaskrsne i nama da spasenje. Pjevali smo sad maloprije divnu pjesmu: ’Krstu tvome klanjamo se Vladiko, i vaskrsenje tvoje pojemo i slavimo.’ To dvoje uvijek ide zajedno.  

Tako je Gospod Bog Vaskrsenjem pobijedio smrt, a Vaskrsenjem takođe darovao nam i spasenje. Ali, darovao nam je i Krst kao silno oružje u borbi protiv zlih sila. I zato pjevamo u onoj pjesmi crkvenoj: ’Krst je sila i znamenje, Krst je spasenje.’  

Pa neka bi Gospod Bog silom Časnog Krsta, koji je pobedio smrt, i nama darovao život vječni. Amin!“, poručio je o. Nemanja.