Sedamnaest godina od upokojenja patrijarha srpskog Pavla
Njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije je služio 15. novembra 2026. godine u manastiru Rakovici Svetu liturgiju, a zatim i pomen blažene uspomene patrijarhu srpskom Pavlu povodom sedamnaest godina od njegovog upokojenja.
Tumačeći pročitani jevanđeljski odeljka o isceljenju krvotočive žene i vaskrsenju Jairove kćeri, patrijarh Porfirije je naglasio:
— Na njenom primeru vidimo onu istinu o kojoj svedoče sveti oci i onu istinu koju govorimo u molitvi Care nebeski, kada se obraćamo Svetom Duhu i kažemo: „Koji si svuda prisutan i sve ispunjavaš”. Dakle, Duh Sveti, blagodat Božja je svugde prisutna, na svakom mestu, ali gde ona deluje, gde se projavljuje i vidljivo pokazuje? Tamo gde se pojavi vera. I evo, videli smo u slučaju ove krvotočive žene, u dodiru vere samo sa odećom Gospoda našeg Hrista veli jevanđelist: „Odmah se isceli”. Odmah ozdravi. Dakle, tamo gde ima vere istinske i prave, tu se ruše prepreke i brane za delovanje Duha Svetog, za delovanje blagodati Duha Svetog.
— Da čuvajmo svoju pravoslavnu veru, ali da je čuvamo svojim životom, svakodnevno, ispunjavanjem zapovesti Božjih, jer ispunjavanjem zapovesti Božjih, kroz veru, čisti se naša duša, naše srce, otvara se perspektiva poznanja Boga, susreta sa Bogom. Otvara se perspektiva dublje spoznaje u koju su došli svetitelji Božji i apostoli, koji više nemaju dilemu između onog šta je dobro i šta je loše, jer Sveti apostol Pavle veli: „Ne živim više ja, nego Hristos u meni”. Dakle, on je verom svojom, koja je život, koja je smirenje, koja je raspeće, došao do toga da se uobličio Hristos u njemu i da On iz njega govori, On misli u njemu. On upravlja i mislima i rečima i delima apostola Pavla i svih svetih koji su se upodobili Hristu. To je naše gornje zvanje. I kada idemo spoznaji Boga živog, verom i ljubavlju prema Bogu, onda počinjemo da poznajemo i sebe, da poznajemo život, smisao života, da poznajemo bližnje. Onda razumemo reč Hristovu: „Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe”, jer pre toga ljubiš Boga kao zakon i pravilo svog života. Onda razumemo da smo jedni drugima potrebni, onda razumemo da možemo biti spremni da praštamo jedni drugima, jer je to smisao našeg života. Da ne odbacujemo, da ne mrzimo, jer nema većeg otrova od mržnje. Mržnja truje onog koga prožima, ko je nošen njom. Dakle, jedno sa Bogom, jedno među sobom u različitosti, ne u jednoumlju, već u jednoj veri, u jednoj ljubavi i u jednoj nadi. Nadu nikada da ne gubimo, verom da živimo i ljubav da nam bude početak i kraj našeg života, ljubav prema Bogu i prema bližnjem — istakao je Patrijarh srpski g. Porfirije.
Posle Svete liturgije patrijarh je služio parastos blaženopočivšem patrijarhu Pavlu i tom prilikom podsetio:
— Braćo i sestre, služili smo parastos blaženopočivšem patrijarhu srpskom Pavlu. Molili smo se za pokoj njegove duše, ali molili smo se i njemu da se moli za nas da budemo ono što je on želeo da budemo i na šta nas je on pozivao, a to je sročeno u nekoliko reči: „Da budemo ljudi”. To znači, braćo i sestre, da iako smo ljudi, ne znači da smo zaista autentični i pravi ljudi. Biti čovek jeste dato, to je smisao poruke svetog patrijarha Pavla. Dakle, jeste dato, ali je i zadato. Stvoreni smo po slici i prilici Božjoj kao ljudi, imamo darove, ali da li ćemo na kraju i dozvoliti blagodati Božjoj da umnoži te darove i da postanemo zaista podobni, da se upodobimo Hristu, da budemo istinski, pravi ljudi, zavisi od nas i od našeg opredeljenja. Dakle, čim je sveti patrijarh Pavle govorio da budemo ljudi, to znači da često, iako smo ljudi, nismo zapravo ljudi. A nismo ljudi onda kada smo izvan Hrista, onda kada smo izvan Crkve Njegove, tela Njegovog, onda kada imamo za kriterijum svog života nešto ili nekog koji nije Hristos, koji je često i protiv Hrista, onda kada nam je kriterijum i mera nešto što je izvan Crkve, što nije u Crkvi Hristovoj ili često što je protiv Crkve. Onda zaista nismo ljudi onakvi kakvi treba da budemo i onakvi kakve nas je Gospod zamislio. Biti čovek znači biti u Hristu, biti u Bogočoveku. Samo smo ljudi, samo si čovek, samo sam čovek, onda kada je Bogočovek moj okvir, onda kada sam se poistovetio sa Bogočovekom Gospodom našim Isusom Hristom. To je priziv i blagoslov blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, to je njegova molitva. Zato, moleći se danas sabrani ovde za pokoj njegove duše, isto toliko ili još više se molimo njemu da se on, zajedno sa Svetim Savom, zajedno sa Svetim knezom Lazarom, Svetim đakonom Avakumom, Svetim Vukašinom iz Klepaca, Svetim vladikom Nikolajem, Svetim avom Justinom i svim svetima iz našeg roda da zaista budemo ljudi, tj. da budemo čovek iz koga misli Hristos, iz koga govori Hristos, iz koga oseća Hristos i u kojem živi Hristos, u kojem živi Bogočovek. Večni pokoj, Bog da mu dušu prosti!
Poglavaru Srpske pravoslavne crkve su sasluživali: preosvećena gospoda vikarni episkopi novobrdski Ilarion i lipljanski Dositej; protojereji-stavrofori Radič Radičević i Đorđe Trajković; protojerej Simo Kličković; jerej Goran Nuhanović; protođakoni Dragan Radić, Radomir Vrućinić i Stevan Rapajić; đakoni Vasilije Perić i Mihailo Puača; uz molitveno učešće igumanije rakovičke Evgenije, njenog sestrinstva i brojnog vernog naroda.
Posle parastosa, patrijarh srpski g. Porfirije je dočekao oko sto pedeset učenika Gimnazije „Patrijarh Pavle“, koji su u litiji od škole do manastira došli sa svojim direktorom g. Jasminom Nikolovskim, brojnim profesorima i veroučiteljima g. Slavišom Kostićem i đakonom Vukom Ercegom.
***
Patrijarh Pavle je rođenje kao Gojko Stojčević 11. septembra 1914. godine u slavonskom selu Kućancima kod Donjeg Miholjca. Rano je ostao bez roditeljâ. O malom Gojku, od njegove treće godine, brinula je tetka. Nižu gimnaziju je završio u Tuzli, a višu u Beogradu. Posle mature u sarajevskoj Bogosloviji 1936. godine, upisuje se na Bogoslovski fakultet u Beogradu, gde diplomira 1942. godine. Za vreme Drugog svetskog rata bio je veroučitelj u Domu za izbeglu decu u Banji Koviljači. Avgusta 1944. godine Gojko je dobio tuberkulozu. Lekari su predviđali da mu je ostalo tri meseca života. Izlečio se molitvom u manastiru Vujanu. U znak zahvalnosti Bogu što mu je podario zdravlje, izrezbario je krst koji se i danas čuva u manastiru. Posle iskušeništva zamonašen je 1948. godine u ovčarsko-kablarskom manastiru Blagoveštenju, dobivši, po apostolu ljubavi, monaško ime Pavle. Od 1949. do 1955. godine bio je sabrat manastira Rače. Školsku 1950/1951. godinu je proveo kao nastavnik Bogoslovije Svetih Kirila i Metodija u Prizrenu. U čin jeromonaha je rukopoložen 1954. godine. Poslediplomske studije na Bogoslovskom fakultetu u Atini je pohađao od 1955. do 1957. godine. Za Episkopa raško-prizrenskog je izabran maja 1957. godine. Patrijarh srpski Vikentije ga je hirotonisao septembra iste godine u beogradskoj Sabornoj crkvi. U tron episkopa raško-prizrenskih je ustoličen 13. oktobra 1957. godine.
U Eparhiji raško-prizrenskoj obnavljao je stare i porušene hramove i gradio nove. Mnogo se trudio oko svešteničkog i monaškog podmlatka. Neprestano je putovao i služio u svim mestima svoje Eparhije. Posebno se starao o prizrenskoj Bogosloviji, gde je predavao crkveno pojanje i crkvenoslovenski jezik. Kao episkop i profesor izveo je veliki broj pokoljenjâ novih poslenika na njivi Gospodnjoj. Kao arhijerej na Kosovu i Metohiji, u vreme veoma teško za Srbe i Srpsku Crkvu, proveo je više od 33 godine. O napadima Arbanasâ na imovinu Crkve, monahe, sveštenike i srpski narod, koji se pod tim pritiskom iseljavao, redovno je obaveštavao Sveti arhijerejski sinod i Sabor, kao i državnu vlast. I sâm je, sa hrišćanskom smirenošću i trpeljivošću, podnosio vređanja i fizičke napade. Svedočio je u Ujedinjenim nacijama, pred mnogobrojnim državnicima, o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.
Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne Crkve izabrao ga je 1. decembra 1990. godine za četrdeset četvrtog po redu prvojerarha Srpske pravoslavne crkve. U nedelju 2. decembra 1990. godine, u Sabornoj crkvi u Beogradu ustoličen je u tron arhiepiskopa pećkih, mitropolita beogradsko-karlovačkih i patrijaraha srpskih, a 22. maja 1994. godine u drevni patrijaraški tron u Pećkoj Patrijaršiji. U vreme patrijarha Pavla obnovljeno je i osnovano više eparhijâ. Godine 1992. obnovljena je Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju. Sledeće godine je počela sa radom Akademija Srpske pravoslavne crkve za umetnosti i konservaciju. Bogoslovski fakultet Svetog Vasilija Ostroškog u Foči otvoren je 1994. godine, a Bogoslovija Svetog Jovana Zlatousta u Kragujevcu 1997. godine. Informativna služba Srpske pravoslavne crkve osnovana je krajem 1998. godine. Nastava veronauke u javno školstvo Republike Srbije vraćena je 2001. godine, a Bogoslovski fakultet u okrilje Beogradskog univerziteta 2004. godine. Patrijarh Pavle se posebno starao o izgradnji zavetnog hrama srpskog naroda, Spomen-hrama Svetog Save na Vračaru, koji je, u njegovo vreme, građevinski potpuno dovršen.
Patrijarh Pavle je dao veliki doprinos jedinstvu Pravoslavne Crkve. Susretao se sa patrijarhom carigradskim Vartolomejem I, patrijarhom moskovskim i sve Rusije Aleksijem II, arhiepiskopom atinskim i sve Jelade Hristodulom, patrijarhom aleksandrijskim i sve Afrike Petrom VII i drugim poglavarima pomesnih pravoslavnih Crkava. Nadahnut rečima Hristovim Da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, septembra 2006. godine je otvorio zasedanje Mešovite komisije za bogoslovski dijalog između Pravoslavne Crkve i Rimokatoličke Crkve, čiji je domaćin bio Beograd. Na Sretenje Gospodnje, 15. februara 1992. godine, sabornom Svetom liturgijom koju su služili patrijarh srpski Pavle i Mitropolit novogračanički Irinej, posle više decenija uspostavljeno je potpuno liturgijsko i kanonsko jedinstvo Srpske pravoslavne crkve u rasejanju. Posebno se trudio za isceljenje raskola u tadašnjoj BJR Makedoniji. U susretima sa verskim poglavarima rimokatolika i muslimana, kao i neposrednim i pisanim obraćanjima političkim vođama u zemlji i svetu, u vreme tragičnih ratova na teritoriji bivše Jugoslavije i NATO agresije na Srbiju, Patrijarh Pavle se jevanđelski zalagao za mirno i pravedno rešenje sukobâ. Bio je predsednik Komisije Svetog arhijerejskog sinoda za prevod Svetog Pisma Novog Zaveta, čiji je prevod objavljen 1984. godine, kao i predsednik Komisije Svetog arhijerejskog sinoda za pripremu Služebnika na srpskom jeziku. U Glasniku, službenom listu Srpske Patrijaršije, od 1972. godine objavljuje članke, u obliku pitanjâ i odgovorâ, od kojih je 1998. godine nastalo trotomno delo Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere. Godine 1989. objavio je monografiju Devič, manastir Svetog Joanikija Devičkog. Priredio je više bogoslužbenih knjiga: Srbljak, Trebnik, Molitvenik, Dopolniteljni Trebnik, Veliki Trebnik i druge. Veoma je zaslužan za objavljivanje kapitalnog zbornika Zadužbine Kosova, po svoj prilici najboljeg i najobuhvatnijeg dela o našim svetinjama i narodu na Kosovu i Metohiji i njihovom stradanju. Za veliki doprinos bogoslovskoj nauci, Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve u Beogradu dodelio mu je 1998. godine zvanje počasnog doktora bogoslovlja.
Patrijarh Pavle je bio dve godine na medicinskoj nezi na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, gde je usnuo u Gospodu 15. novembra 2009. godine. Opojan pred hramom Svetog Save na Vračaru sa najvišim crkvenim i državnim počastima, uz učešće poglavarâ ili visokih predstavnika svih Pravoslavnih Crkava i uz prisustvo visokih delegacija Rimokatoličke Crkve, Jermenske Crkve, Crkava Reformacije, Svetskog saveta crkava i Konferencije evropskih crkava, kao i Islamske zajednice i Jevrejske zajednice, sahranjen je 19. novembra 2009. godine u manastiru Rakovici nadomak Beograda.
Izvor: SPC
FOTOGRAFIJE
POVEZANI ČLANCI

Bogosluženja povodom praznika Obnovljenje hrama Svetog velikomučenika Georgija – Đurđic
Đ U R Đ I C - Ponedjeljak, 16. novembar 2026.Nedjelja, 15. Novembar18.00...

Koncert SPD „Jedinstvo“ Kotor u Budimpešti
U svečanoj sali Tekelijanuma 14. 11. 2026. održan je koncert duhovne muzike...

Kalendar za 16. novembar Obnovljenje hrama Svetog velikomučenika Georgija – Đurđic
Ovog dana praznije se i prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u...


