U organizaciji Srpske pravoslavne crkvene opštine Kotor, u porti Crkve Sv. Nikole u Kotoru, juče je priređen program pod nazivom "Druženje sa Matijom Bećkovićem". Predstavljene su tri nove Bećkovićeve  knjige: “Majka Zorka”, “Nigdje nikog, nemamo kud” i “Moj drug Đido”. Govorili su pjesnik i počasni član kotorskog Srpskog pjevačkog društva “Jedinstvo”, Matija Bećković, novinar i dugogodišnji glavni i odgvorni urednik i direktor beogradskih “Novosti” Manojlo Manjo Vukotić, a medijator je bio novinar Dušan Davidović. U programu, koji je obilježilo i prisustvo brojne publike, nastupio je dječiji hor Srpskog pjevačkog društva “Jedinstvo” sa dirigenticom Ivanom Krivokapić i prof. Anom Mihaljević (klavir).  

“Časni oci, poštovani gosti, braćo i sestre, imamo izvanrednu priliku da danas, na praznik Svetog Joanikija Bokeškog, velikog mučenika, dočekamo u našoj sredini najvećeg živog pjesnika srpskog jezika, Matiju Bečkovića, da pozdravimo počasnog člana “Jedinstva”, kojeg smo u Kotoru svojevremeno više puta slušali na svetosavskim akademijama i brojnim drugim prilikama. Večeras će nam predstaviti knjige nastale u posljednje dvije godine, u izdanju plodne izdavačke kuće “Media Vukotić”. Prije godinu, na ovom istom mjestu, legenda jugoslovenskog novinarstva Manjo Vukotić predstavio nam je knjigu princeze Jelisavete Kaređorđević, a večeras ćete čuti prikaze tri knjige Matije Bečkovića. No, ni naša veza sa Manjom Vukotićem nije slučajna. Naime, Srpsko pivačko društvo “Jedinstvo”, kao i Manjo Vukotić, nosioci su priznanja Kulturno-prosjetne zajednice Srbije, izuzetne “Vukove nagrade”, kazao je u uvodnoj riječi Davidović. 

Imena knjigama “Moj drug Đido” i “Majka Zorka” dao je Manojlo Manjo Vukotić. “Ne znam u kojim je škrinjama Matija držao stare hartije i jednu crvenu svesku iskićenu rukom majke Zorke. Na stranicama je ispisana jedna vrsta dnevnika, vođenog u kolašinskom komunističkom kazamatu, 1947. godine. Žena jugoslovenskog oficira, majka troje djece, tri goluždrava ptića, “četnikuša”, ne piše o gladi, o isleđivanju, o bijedi, o torturi, nego samo o svojoj djeci. “Mila djeco”, tako je uvijek počinljala svoje zabilješke. Matija je isčupao crtice iz majčine crvene sveske, koja je to zapisivala po njegovoj molbi i sama je to nazvala “Tužni roman” i dodao je, naravno, svoje”, kazao je Vukotić o knjizu u kojoj se Matija Bećković nadovezuje na majčina kazivanja i prvi put piše o svom životu, odrastanju i školovanju, patnji za ocem i majčinoj teškoj borbi za život svoje djece.

Druga kniga koja je sinoć predstavljena je nova zbirka stihova, kako je rekao Vukotić, pomalo neobičnog naslova «Nigde nikog, nemamo kud». 

“Već sam naslov nagovješava da je Bećković otvorio novi vrt poezije. I zaista jeste i to ne samo stiha, glasa, mašte, nego i novih tema. To je svijet u kojem danas obitavamo, u kojem svakodnevno pravimo nove krugove šetnje, a on nije tako baš zavodljiv. U njemu se osjeća zadah mržnje, šepure mentalni beskućnici i nezavisni plaćenici. U njemu nam prodaju vazduh u konzervama, vještačko meso i pilule sa čipom. Vanzemaljci nam propovijedaju o pogrešnim narodima, o novoj etici, o spaljenoj planeti, o naručenijim zemljotresima, a tu su i botovi i lajanje za nadnicu. Ova poezija je krik u tišini jednog umornog svijeta, poezija koja ne šapuće, nego grmi. Stihovi nisu utjeha, nego poziv na buđenje. Čovek je postao usamljeni nosorog, poslednji koji odbija da se pokloni”, rekao je Vukotić. 

Za najsvježiju, treću knjigu kaže da je “divna, uzbudljiva, originalna i po sadržaju i po načini pisanja, jer nešto slično u srpskoj kniževnosti ne postoji”. “Knjiga se zove «Moj drug Đido». Posvećena je prijateljstvu pjesnika (Matije Bećkovića) i velikog revolucionara Milovana Đilasa, najpoznatijeg disidenta, pisca raznovrsnih i bogatih kniga, što mu neki danas pomalo osporavaju. Naše prijateljstvo bilo je srodstvo dva pjesnika, jednoplemenika i jednoslavljenika. Htjeli ne htjeli predstavljali smo dvije istine, dvije suštine, dvije strane iste tragedije. On činom, ja sudbinom. Uobržavao sam da našim prijateljstvom smanjujemo jaz i zacjeljujemo najzapušenije rane našeg naroda. I poslije decenija prijateljske ljubavi niko se nije pomjereo sa mjesta - najbolji dokaz da su ljubav i prijateljstvo važniji od strana i svjetliji od jednoumlja”, upisao je veoma važnu poruku u ovoj knjizi Bećković. Bećković u “Mom drugu Đidu” započinje priču o prijatejstvu sa Đilasom, ali on ne otvara samo jedno poglavlje jugoslovenske istorije, on otvara srce jedne epohe, srce čovjeka i pjesnika, srce revolucionara koji je platio cijenu svojih uvjerenja. Na jednoj strani sin čovjeka koga je komunistički mrak prerano odnio i na drugoj jedan od tvoraca tog istog pokreta koji se od njega udaljio i postao najpoznatiji disident svog vremena, ne samo na ovim prostorima”, kazao je Vukotić. 

Publici se zatim obratio pjesnik Matija Bećković podsjetivši da svoje stihove već odavno govori između kotorskih crkava. “Posebna mi je čast i uzbuđenje da to danas činim na dan Svetoga Jovanikija Lipovca i pod sjenkom nezaboravne gromadne ličnosti Moma Krivokapića.  Za knjigu “Majka Zorka” ja sam citirao Ivu Andrića, koji kaže: “Sve samo stradanje bez smisla i razloga”. Andrić nije ponavljao nijednu rečenicu u svojim djelima, a ovu “sve samo stradanje bez smisla i razloga” ponovio je nekoliko puta, tako da se ona našla i na početku knjige “Majka Zorka”.

Da govorim o svojoj majci, malo je neugodno slušati kad govori neko drugi, a kamoli ja sam”, rekao je Bećković. 

Stihovi koje je zatim govorio, sažimaju sadržaj ove knjige:

“Moji su bili svi na onoj strani,

svi odstupali do Zidanog mosta,

ali ona strana i bez strane osta,

a grobovi su njini onostrani,

moji se mili vode pod nestali. 

I to je jedino što su izborili u onoj zemlji za koju su pali i na jeziku kojim su zborili.

Moji su i oni što su ih pobili, ali te žrtve mi ne opojasmo,

već ih i mrtve u žive brojasmo,

kako i nadu ne bi izkobili da je negde živo janje izgubljeno, ozloputalo i obezgrobljeno”. 

“Život svoje majke opisuje kao “udovički”. “Ona je bila u braku šest godina, a udovica šezdeset. Tako da sve to o čemu ona govori je dio i objašnjenje ove pesme koju ste čuli”, rekao je Bećković. 

U nastavku je bećković govorio o knjizi “Moj drug Đido i ja”,  u kojoj opisuje jedno od onih prijateljstava koja prkose i istoriji i ideologijama. Za knjigu je uzeo stihove Jejstsa: “Mržnja uma gora je od svake druge, od strančarenja se kloni kao od kuge”. U najavi kuće “Vukotić Media“ ističe se da je u knjizi “na jednoj strani – sin čovjeka koga je progutao komunistički mrak, na drugoj – revolucionar koji je bio na vrhu tog istog režima, da bi zatim postao njegov najpoznatiji disident. Između njih dvojice rodila se vjernost: razgovori, pisma i prisnost koja je u tišini rušila zidove koje su ratovi i osvete podigli”. 

Medijator Dušan Davidović je tim povodom podsjetio i da je Bećković govorio na grobu Milovana Đilasa, ali i da pomirenje, do kojeg su njih dvojica došli, “ nešto sporo dolazi u ove naše kreve”. 

“Moj drug Đido bio je od mene stariji 30 godina. Mi smo se družili 30 godina i 30 godina je prošlo od njegove smrti, kad sam ja napisao “Moj drug Đido”. Njegovo ime se spominja gdje god počne neka priča o našim nesrećama. Đido je jedini zločinac da se u tome slaže i opozicija i vlast. Nema ni jednog drugoga osim njega. A on je robovao devet godina i više puta napisao da bi mogao da ostane na robiji do kraja života. Kada je dobio “Orden slobode”, koji su prije njega dobili Čerčil i Ajzenhauer, na tom ordenu je pisalo: “Milovanu Đilasu, herojskoj ličnosti koga je savjest nagnala da se pobuni protiv tiranije”.

Ne postoji ni jedna druga ličnost koja je “prevrnula puno korito” i iz ulice Milovana Đilasa broj jedan se uputila u Sremsku Mitrovicu,  kaznionicu u kojoj je pisao na toalet papiru, jer mu nisu dali normalnu hartiju, a mislili su da ono što se piše na toalet papiru vrijedi koliko i ono čemu taj papir služi. I on je izašao iz tamnice sa nekoliko vreća toalet papira, a u jednoj od tih vreća je prevod “Izgubljenog raja” Džona Miltona, jedini koji postoji na srpskom jeziku. On je cijelu svoju porodicu “naložio na vatru” i čim je izašao na takozvanu slobodu, onda je tražio nekoga sa one druge poražene strane, kako bi se taj jaz, koji je pukao u narodu, smanjio. Nekim slučajem sam to bio ja i on je učinio nešto što nije niko. Na kraju, u svom testamentu, napisao je da o mjestu i načinu njegove sahrane odluči njegov sin Aleksa, ali ako on ne bude u mogućnosti, moli mog dugogodišnjeg prijatelja tog i tog, ovog koji vama o tome govori, da o tome odluči. To je napisao i nije ništa rizikovao jer je znao da smo toliko puta razgovarali da on treba da se sahrani kod svojih roditelja u svome selu, po pravoslavnom obredu, sa sveštenikom. To nije uradio niko od njegovih ratnih drugova. On se odrekao plotuna, aleja  velikana i heroja i stigao u Podbišće kod svojog oca i majke. Sve što se o Đilasu lagalo to je bila istina, a sve što se o drugima tvrdilo bila je laž”, kazao je Bećković. 

Iz knjige “Nigde nikog, nemamo kud”, poezije o svijetu u raspadu i onoga koji odbija da se raspadne sa njim, Matija Bećković je govorio stihove pjesme “Tamo daleko”. 

Predrag Nikolić

(Radio Kotor)